Naslovnica Društvo Zašto se ne smije pisati protiv Škore?

Zašto se ne smije pisati protiv Škore?

Foto: Patrik Macek/PIXSEL

Umro tito. Pamtim to kao da je bilo prije 40 godina. Taman smo na parkiralištu igrali nogomet, kad me majka zove s balkona: “Zvonko ajde doma, umro je drug tito”. Razišli smo se brzinom munje a čak smo i loptu zaboravili. Tad sam još bio u osnovnoj školi i vjerovao u sve bajke o ljubičici bijeloj. Nakon početnog šoka, upitam sam sebe:“Kako tito može umrijet?” U školi me učilo da je on mitsko biće i da bez njega svijet ne bi ni postojao. Zato sam i konto da je besmrtan.

Kad smo došli u školu (nakon obaveznog minuta šutnje), dobili smo zadaću da svi napravimo dnevnike o najvećem sinu naroda i narodnosti. Trebali smo lijepiti novinske članke u teku, i pisati hvalospjeve i pjesmice. Sve dok ne ispunimo i zadnju stranicu. Sjedio sam kao i obično u zadnjoj klupi i nisam bio sasvim normalan (ni danas nije puno bolje). Društvo u kome sam se kretao, je također bilo totalno opićeno. Kažem ja prijatelju što je sjedio do mene: “Što misliš kad otvorimo Start, hoće li tito bit gologuz na duplerici?” Pokušavali smo ostati ozbiljni, ali uzalud. Plakali smo od smijeha. Drugarica učiteljica nam je pred cijelim razredom očitala bukvicu, i poslala na počasnu stražu. Na ulazu je bila bravarova slika i cvijeće a mi smo sa strane morali stajati mirno, sve do kraja škole. Nismo se smjeli ni pogledati, jer bi “pukli”. Par godina nakon toga, već su počeli vicevi na bravarov račun, a mi smo se takmičili tko ga smije glasnije opsovati.

Zašto sam sve ovo napisao? Nemam pojma. Valjda da pokažem kako nema svetih krava, pogotovo danas. Ili ipak ima?

Normalno da ne možemo porediti mračno doba komunizma sa današnjicom. Zbog vica o Zorangutanu ili Plenkiju nećeš ići na robiju, niti će te pojesti mrak. U najgorem slučaju češ platii novčanu kaznu ili biti izbačen sa društvenih mreža. A da mi je netko prije 3 godine rekao da ću ja nešto početi pisati, proglasio bi ga budalom. Privatno nisam ni na jednoj društvenoj mreži, niti me iste zanimaju. Imao sam običaj komentirati na portalima i svađati se sa komunjarama. Vremenom je ta opcija skoro svugdje ukinuta, tako da si morao biti na FB da bi ostavio komentar. I to je bio jedini razlog zašto sam otvorio profil. Tražio sam pseudonim koji će u startu odbijati kmere, i “Urbani desničar” mi se učinio kao dobar izbor. Nisam pogriješio, jer kad vidim tko me je sve od “uglednika” blokirao, znam da je imalo efekta. I da su pratili što pišem. Vremenom su me počeli non-stop prijavljivati i izbacivati zbog “govora mržnje”, tako da mi je jedina opcija bio Blog. Mjesto gdje mogu pisati bez cenzure, a ne košta ni kune. NEPROCIJENJIVO.

NITKO, pa čak ni žena, ni djeca, ne znaju da pišem. Jer dobro znam što bi mi slijedovalo. “Jesi ti lud?”, “Hoćeš li da nam policija dođe na vrata?”..itd. Zato je najbolje ovako. Nikada neću doživjeti satisfakciju da me netko potapše po ramenu i kaže: “Pajdo pročitao sam ti tekst.” Ali, jebaji ga. Sve ima svoju cijenu.

Protok slobodnih informacija u RH skoro da i ne postoji. Pored očite činjenice da soroščad ima 90% monopola, ni onih “naših” 10%, nije skroz čisto. Jer cenzuriramo sami sebe. Zvuči suludo ali je tako. Naime, većina domoljubnih portala nekoga favorizira. Ako se usudiš napisati nešto negativno o njihovom “pulenu” ili stranci, jednostavno nestaneš. Prestanu ti objavljati tekstove, bez ikakvog objašnjenja. A ono nije ni potrebno, jer je savršeno jasno o čemu se radi.

E sad dolazimo do poante cijelog teksta. Znao sam da ću ga kad-tad morati napisati, ali mislio sam da će to biti pred izbore, a ne već u ožujku. Međutim, ne dade se poštenu čovjeku ni izbore dočekat u miru. U malo više od dvije godine, napisao sam preko 200 tekstova. Kakvi god da su, moji su. I nema kome nisam J.M., od vladajućih pa do crvene oporbe. O anemičnom bi mogao izdati enciklopediju, koliko sam ga puta počastio “komplimentima. Ista je stvar i sa kmerima. Ali NIKADA nisam doživio neke žešće reakcije i uvrede zbog toga. Pa ni od zadrtih hadezenjara i esdepenjara. Obično bi se javili pojedinci, s kojima jako brzo završim. Nakon što im objasnim kako im se keva nedolično ponaša, pošaljem ih u 3 PM i gotova priča.

Od pojave druga Škore, sve se promijenilo. Isto kao da se krepani bravar digao iz groba, pa mu ne smiješ ni A reči? Jedna negativna rečenica o ovome “domoljubu na baterije”, i odmah ti čitava bojna skače za vrat. Kaže mi jučer prijatelj: “Ovo više nije smiješno, to su ti sluđeni imbecili pod vodstvom KOS-a”. Sve je moguće, jer neodoljivo podsjećaju na kmere. Jedan sektaš mi reče, da sam prikrivena hadezenjara? Znači apsolutno ništa nije pročitao, nego te u nedostatku argumenata u startu etiketira. Dobio sam i novi nadimak. “Udbodesničar”. To je nešto novo i originalno. Kažu i da mi je “milo moje”, postalo kompulzivna opsesija? U prijevodu, sekta te ima pravo jeb*vat sa svojom propagandom, tri puta dnevno po osam sati a ako ne pristaješ na to, onda si TI opsesivan!? Logično, ali u k*rcu. Najviše bi im odgovaralo da svi klimamo glavama i šutimo. E neće moći, drugovi moji zaslijepljeni. Upravo me ovakvi “tolerantni” ljudi održavaju na životu. Inače bi davno prestao pisati.

Do sada sam bio: kmer, Ustaša, primitivac, Tuđmanovac…., tako da me više ništa ne može iznenaditi. Može bit’ da su gospoda u pravu? Možda stvarno imam podvojenu ličnost? Zato se i ne upuštam u rasprave na FB, duge metar i po, jer fanaticima ništa ne možeš dokazati. A nemam ni živaca. Koji je meni Škoro kur*c u životu i zašto uopće moram slušati što je on rekao? Osobno ga smatram lažnjakom, prevarom i ne mogu ga ni nacrtanog viditi. Kad mi je točno pukao film? Kad su Thompsona i Dalića proglasili izdajnicima. Jedina dva čovjeka, koja u svakom trenutku mogu napuniti bilo koji stadion domoljubima (ali onim istinskim). Ne misle svi kao ja, i to je sasvim normalno. Ali bojim se da ovaj “pevačev” pokret”, lagano prerasta u SEKTU.

Bojovnik iz Pittsburgha svakodnevno iskače iz paštete. Redovito dobija prostor na naslovnicama a njegove patetične poruke se dijele internetom, kao mudre misli Mao Tse-Tunga. Na kampanji se ne štedi i iz aviona se vidi da netko to financira. IMA SE – MOŽE SE. Sve nas to vodi do ključnog pitanja.TKO STOJI IZA PROJEKTA ŠKORO?  Da ne bi pričao napamet, reči ću samo ono  što su mi potvrdili ljudi koji znaju puno više od mene. Iza “lažnog domoljuba”, stoje Budo Lončar, Mate Granić i glavnina ekipe koja je osmislila Most.

Most je u biti obična skupina diletanata i orjunaša koja je srušila Karamarka. U međuvremenu su napravili neke kozmetičke promjene, ali se ideologija nije mijenjala. I sad odjednom Škoro i Most čine okosnicu “desnice”? Nemojte me jebavat, jer nisam kreten! Oni desnicu ni na TV nisu vidjeli, a kad čujem patetična preseravanja na tu temu, riga mi se. Šuplju priču o nekom “trećem putu” i “ujedinjenju desnice”, mogu samo materi svojoj prodavati. Misusovo sinko, rekla bi moja pok. baba.

Koliko god je Škoro dobio glasova na Predsjedničkim izborima, još je više ljudi povrijedio svojim “fenomenalnim izumom”, zaokruživanjem broja 3. Pravi genijalac! To nisu bili ni Plenkijevi ni Kolindini ljudi, nego oni koji nisu htjeli da komunjara zasjedne na Pantovčak. Zahvaljujući malome Miri, valja nam trpiti crvenog debila slijedećih 5 godina. Najmanje pola Škorinih glasača je do sad progledalo, tako da više nema govora o nekih 400 tisuća ljudi. Idemo probati sa matematikom. Za sastaviti Vladu treba 76 ruka. Uz ovakvu medijsku kampanju i neograničena sredstva, pevač i Ćuprija mogu osvojiti 15-20 mjesta u Saboru. I ŠTO ĆEMO ONDA? U koaliciju sa Plenkijem ili Berom, pitanje je sad? A ni manjinci nisu za bacit…

Evo zašto je Blog dobra stvar. Rekao sam ono što mislim, a nisam se posvađao. Znam da će me neki početi napadati samo na osnovu naslova, pošto im čitanje baš ne ide od ruke. Vjerojatno će me odjebat sa još kojeg portala ali pošto nisam novinar, to me se uopće ne smatra. Ne bi da me netko plaća?

Za kraj bi citirao Domoljuba i intelektualca, gosp. Stjepana Štimca: “Simboličnih Biblijskih 40 godina lutanja nije simbolika, nego realno najmanja moguća vremenska jedinica da jedan narod promjeni svijest. Na nama Hrvatima to je jako vidljivo kroz ovu beskonačno bolesnu vrtnju ukrug pod vodstvom UDBE i KOS-a. Dok svi mi stari pokvarenjaci ne pokrepamo, i mi koji volimo Hrvatsku, i seronje koji vole samo sebe, moć i lovu, nema sreće ni budućnosti našoj djeci. Zato, molimo se dragom Bogu da nas sve do jednog što prije uzme i razvrsta prema onomu što nosimo u srcu. Te da što prije prepustimo svijet mladima i neopterećenima paklenom prošlošću.”

Zaključak? Rješenje uopće ne vidim, ali spas ne treba tražiti ni u lažnoj nadi. Bitno je ostati svoj i držati do nekih principa. Ali isto tako treba priznati ako si bio u krivu. To ću vrlo rado učiniti, ali bojim se da neće biti potrebe.

Uvijek ću pisati ono što mislim, ili uopće neću pisati. Tako je vazda bilo i bit će. Točka.

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

URBANI DESNIČAR

Hercegovački portal