Poštovani oče i ljubljena majko, pišem vam iz daleke Čapljine gdje radimo autocestu u organizaciji naše radničke organizacije.
Tek sam prije nekoliko dana počeo raditi, naime, pri slijetanju u Zračnu luku zakašljao sam se pa su me zatvorili u izolaciju dva tjedna. Uzaludno sam pokušavao objasniti da sam alergičan na pelud, oni su samo vidjeli da ja kišem i da su mi nos i kapci natečeni pa su pretpostavili da imam korona virus jer sam iz Kine. Alergija mi se javila jer je ovdje proljeće u velikom zamahu.
Čuo sam da ovdje pamte kada je posljednji put snijeg padao, nekad prije sedam ili osam godina, ne kao kod nas svake zime. Zrak je neobično čist i trebalo mi je vremena da se priviknem, možda sam zato i kašljao kad sam došao. Sunce sja svakog dana, kad su hladnija jutra, nakratko bude magle. Zemlja je divna, samo je poželjeti možeš, ljudi, ljudi su malo drukčija priča.
Zato mi nije žao da sam se tek kratko susretao s domaćim ljudima. Ova dva tjedna u izolaciji proveo sam odmarajući, čitajući Mao: Praksa i protivrečnosti uz komentare Slavoja Žižeka, Nanpai Sanshu: Kratke priče iz Kronike pljačkaša grobova i Khaleed Hoseini: Lovac na zmajeve.
To su knjige koje sam imao u torbi kad sam dolazio, ovdje je nemoguće išta kupiti jer narudžbe su blokirane otkako je krenula panika oko korone. Dok sam bio u izolaciji, donosili su mi redovito hranu i piće, ostavljali ih na vratima kabine, i bilo mi je istinski žao na ovaj način osramotiti Partiju i naš kineski narod, no da budem krajnje iskren, imao sam mnogo vremena razmišljati o životu.
Ovdje su ljudi preplašeni, rekao bih da su mrvicu priglupi i rasisti, mada im to nikada ne bih priznao jer je nekulturno, ali mi je sasvim jasno zašto je naša zemlja godinama bila suzdržana od kontakta s drugima. Kažu da je ovdje nekada bio isto komunizam i nikako ne razumijem zašto su ga srušili, ako ništa, kažu da su nekada proizvodili avione i automobile, a sada je ova zemlja pustoš, bez industrije, nerazvijena, ljudi se voze u starim kolima koja sežu u vrijeme dok je još postojao komunizam u Europi, u trgovinama nema mnogo izbora, obično nekvalitetni talijanski i njemački proizvodi.
Ceste su im užasne, stare, propale, pruga je jednako tako loša, a zračna luka u koju smo sletjeli ima najmanju pistu koju sam ikada vidio, mislio sam da je neka rezervna seoska pista u pitanju. Počeo sam bio pisati o ljudima. Ne izgledaju mnogo školovani i pretjerano su orijentirani na religiju. Samo u ovom malom mjestu gdje radimo, s desetak tisuća stanovnika, ima nekoliko bogomolja: muslimanska džamija, evangelička crkva, pravoslavna crkva, a vele da imaju čak dvije katoličke crkve koje su međusobno posvađane.
Kako se u ovoj zemlji ne radi nedjeljom, to usput objašnjava zašto su siromašni, iskoristio sam jednu slobodnu nedjelju i provirio na službu u jednu od tih lokalnih crkvi. Svećenik je pričao o Adamu i Evi i pitao ih što su oni trebali napraviti, poslušati zmiju i pojesti jabuku ili ne. Potom je zaključio da smo mi Kinezi najbolji, jer mi bismo pojeli zmiju, a ne jabuku. To me je iznenadilo, jer ovi ljudi uporno vjeruju da mi jedemo zmije i šišmiše i dabrove, a dok sam jedne nedjelje išao u trgovački centar, vidio sam tamo nekakve morske specijalitete za koje bih se zakleo da su zmije i neki mekušci i vidio sam paštetu od medvjeda i vino za koje piše da je od konjske krvi.
I sad sebi ne mogu doći kakvi su monstrumi ovi ljudi. A da su strašni, jesu. Kad dođemo po sastojke za doručak u mjesnu piljaru, ovdje u mjestu Dle-telj gdje živimo u nekoj kasarni za koju kažu da je nekad bila koncentracijski logor, mislim sve strašnija od strašnije stvari, pred mjesnom piljarom sjede nekakvi lokalni razbojnici s alkoholom, i gledaju nas mrklo, dobacuju obično neke vjerojatno ružne riječi, ako se dobro sjećam: Xhu-talyi, Keetaytsi (saznao sam da ovdje Keeta, tako kažu za penis). Njihova djeca nam se krevelje kad nas ugledaju, razvlače oči i govore nam: lee-xha. Pomalo se čudno osjećam, kao da smo i sada smješteni u logoru, i kao da ovi ljudi nikada nisu vidjeli drugu rasu. Što se tiče posla, tu su nam jedino zahvalni.
Oduševljeni su kako smo mali most preko rijeke Neletva napravili za tjedan dana, kao da je to neki poduhvat za našu Radničku snagu. No kada smo počeli raditi, napravili su nam malu feštu, mi smo došli sa svojim očišćenim bagerima i kamionima, ali njih to nije dojmilo, nego su njihovi političari došli i pozirali s lopatama, još su ih okitili crvenim mašnama. Tko još normalan kopa lopatama pored strojeva?! No, rekli su nam da ovi političari vole crvene mašne jer su i oni nekada bili komunisti. I sad meni nije jasno kako su u ovoj zemlji srušili komunizam, a komunisti još na vlasti.
Doista neobična zemlja. Čujemo da su nedavno zatvorili svoju najveću tvornicu bez ikakvog ozbiljnog razloga, a onda su naši Kinezi došli s ponudom da je kupe i oni je ne žele prodati. Nemam drugog objašnjenja nego da su ovi ljudi neuobičajeno lijeni. Preveli su mi lokalne vijesti i tek mi je onda postalo jasno koliko su lijeni: naime, ovdje se političari, mahom bivši komunisti, dan danas svađaju kao da će sutra početi rat, ali život ide normalno kao da se ništa ne događa.
Eh, da, ja se raspisao, a nikako da vam kažem najvažnije stvari. Prije par dana posjetio nas je kineski veleposlanik u ovoj zemlji Ji Ping. Imao sam tu neopisivu čast da mi se obrati tako visoko pozicionirani član Partije, osjećao sam se poput narodnog heroja. Proveo je čak pola sata s nama u razgovoru, običnom i prisnom, kao najbolji prijatelj, ne mogu opisati koliko sam sretan zbog toga. Vjerojatno nikada više neću biti tako blizu nekog člana Partije, da se rukujemo i razgovaramo.
Ni najmanje mi nije žao što sam došao u ovu zemlju, čak i ova izolacija i sve što sam proživio, nije mi žao. P.S. Žao mi je što još nisam imao prilike susresti se s kumom Rojsom, poručio mi je porukom da će navratiti kad se budem osjećao bolje. Ni njemu ne mogu objasniti da je to bila alergijska reakcija na sav ovaj pelud, proljeće je u ovoj toploj i sunčanoj zemlji u punoj snazi. Dragi moji, ostajte mi zdravo i vidimo se uskoro.
Poželio sam vas mnogo!
Bljesak.info
