Kad god se povede priča o tome da današnja hrvatska košarkaška oskudijeva obećavajućim razigravačima, uvijek se sjetimo Zorana Planinića, 198 centimetra visokog organizatora igre kojeg mnogi smatraju ponajboljim playmakerom stasalog otkako je Hrvatska samostalna.
Otkako se umirovio, a bilo je to prije više od pet godina, Zorana Planinića (37) nema u hrvatskoj sportskoj javnosti. A tome je tako, osim što se on ne voli gurati u medije, zato što čovjek živi u Chicagu.
Zoki je ondje zasnovao obitelj s američkom Hrvaticom Marinom s kojom ima četverogodišnjeg sina Nikolu i živi život onkraj košarke.
Bavim se nekretninama i živim mirnim obiteljskim životom. A to je nešto što sam htio pa nisam težio da poslovno stalno rastem jer onda je to već druga priča. Ja imam određene apartmane i stanove i njih iznajmljujem i meni je to dovoljno jer prije svega želim miran život.
Ovaj Čitlučanin očito je pametno investirao svoju zaradu.
Najvažnije je znati što želiš, kakav život želiš voditi, u kom smjeru želiš ići i onda ti je puno lakše. Ja sam htio biznis koji će mi omogućiti da sam što više s obitelji, da sam sam svoj gazda, da mi nitko drugi ne govori što trebam raditi. I da sam pri tome gospodar svoga vremena.
S obzirom na to da je iza njega karijera na kojoj mu mnogi mogu pozavidjeti, a igrao je i za najveće europske klubove poput Baskonije, CSKA, Himkija i Efesa, nedostaje li mu košarka?
Lagao bih kada bih rekao da ne, no dosta sam realan. Kada bih se želio aktivirati u košarci, onda ovo vrijeme za sebe ne bih imao. Stoga sam izabrao drugu, mirniju varijantu. No, gledam košarku, komentiram je, u kontaktu sam s dosta bivših suigrača, mojim bivšim trenerima, nerijetko se čujem i s Bojanom Bogdanovićem.
Jedan njegov bivši trener – i klupski i reprezentativni – o njegovu ljudskom profilu, ali i trenerskom potencijalu ima jako visoko mišljenje. No, to što Jasmin Repeša hvali možda se nikad neće realizirati.
Uz kavu s mojim bivšim trenerima Repešom i Spahijom zacijelo i ja imam štogod pametnog za reći, no ta trenerska priča zahtijeva puno više vremena, a ja ga nisam u prilici sada izdvojiti.
A kao i svaki razigravač, i Zoki je bio produžena ruka trenera.
Pogotovo je tako bilo u kasnijem dijelu karijere, kada sam sazrio i pružao puno bolje partije. Iako sam u ranijim godinama bio više atleta, trkački moćniji, kasnije sam igrao s puno više razumijevanja igre, više na pamet.
Mnogi će reći da je, kao igrač takvog kalibra, prerano završio karijeru, s 33 godine. Jer, nije ga na to natjerala neka teška ozljeda.
To je potpuno individualno i ja nikoga ne osuđujem za to. Točno je da sam mogao igrati još pet-šest godina, i to u klubovima srednje europske razine, no to ne bi bilo na razini na kojoj ja mislim da sam trebao igrati. Kada sam osjetio da nisam bitan u smislu koliko bih trebao biti, stao sam.
Poznata je stvar da je Zoran posljednju sezonu proveo ne igrajući za Efes s kojim ga je vezao ugovor jer ga trener Dušan Ivković nije vidio u svojim vizijama. Iako je dobio svoju financijsku zadovoljštinu, ipak mu nije bilo lako sjediti sa strane.
Za tu sezonu sam se spremao kao nikada do tada. Već sam bio donio odluku da će mi to biti posljednja sezona u karijeri, no tako se dogodilo i to je nešto s čim mogu živjeti.
Imao je još odluka u karijeri koje nisu bile lake. Recimo ona o povratku iz NBA lige u koju je otišao s 21 godinom i u kojoj je, u dresu Netsa, proveo tri sezone.
Odlučio sam tako ne zato što sam mislio da sam bolji od Jasona Kidda, nego zato što sam ocijenio da ja kao igrač ne bih mogao biti starter u nekoj momčadi za doigravanje. Ocijenio sam tada da za to nisam dovoljno dobar i povratak u Europu bio je najrealniji izbor. I nisam pogriješio jer sam proveo sjajne dvije godine u Baskoniji, dvije u CSKA, tri u Himkiju, jednu u Efesu. Možda sam mogao više, no ja sam zadovoljan.
Zašto misli tako?
Kažu da sam bio talentiran i svjestan sam da u početku nisam imao najbolje radne navike. No, kako sam sazrijevao, sve je to bilo puno bolje. Kao mlađahan, bio sam malo tvrdoglav. Nisam bio od onih koji bi saslušali pa to napravili nego bih sve po svome. No, život te nauči da na kraju bude sve kako su stariji govorili. Drugi dio moje karijere bio sam puno discipliniraniji što se vidjelo i po mojim igrama.
Iako se on u Europu vratio, jasno mu je zašto se Europljani teško odlučuju za takav korak.
Zato što je NBA liga ispričala priču. Svaki klinac, bilo gdje na svijetu, već s osam, devet godina krene sanjariti o igranju u NBA ligi. Ne sanja on tada o milijunima, nego o tome da igra u toj nadligi. To njima izgleda kao neka ostvariva bajka, a milijuni dolaze kasnije s ostvarenjem sna. Dugogodišnji komesar lige David Stern bio je vizionar, čovjek ispred svog vremena, pa je od NBA lige napravio globalnu stvar.
NBA stil života je očaravajući.
Itekako! To je droga koje se vrlo teško odreći. Kada jednom osjetiš taj način života, a ovdje ne govorim o novcu, ljudi ne žele iz toga izaći. Jer, ti čak ako si i oružar u NBA klubu, ti imaš društveni status. Ljudi to poštuju.
Može li hrvatska košarka ispričati priču od činjenice da kao zemlja sa svega četiri milijuna stanovnika ima sedam NBA igrača?
Ispada da smo mi košarkaši prilično neuspješna zemlja, a imamo sedam NBA igrača. Dakle, tu sigurno nešto ne štima. To je ono što našoj košarci nedostaje, da se ispriča priča, da se nametnu neki autoriteti, da ih se poštuje…
A kad nema autoriteta nema, bogme, niti proizvodnje mladih igrača, a naročito razigravača.
Kada si mlad igrač vrlo je bitno da netko stane iza tebe. Imao sam sreću da je, na tom prijelazu nakon kojeg se vidi jesi li ili nisi, iza mene stao Neven Spahija. Stigao sam iz Benstona, a prva dva mjeseca sezone propustio sam zbog loma šake. A ta dva mjeseca Neven je u medijima stalno govorio za mene pa su mu se neki i smijali. Pa kako može neki klinac od 18 godina biti taj kojeg se čeka? Kada sam se oporavio, on mi je dao minute i odgovornost što ga je, na koncu, stajalo otkaza. Ne znam imamo li mi danas u hrvatskim klubovima trenera koji će tako stati iza mladog igrača. Isto tako, u obranu današnjih trenera treba se zapitati dobivaju li u ruke nove Mulaomeroviće, Popoviće, Ukiće jer možda bi i stali iza nekoga da im takav netko dođe.
Važno je zapitati se i postoje li uopće klupske uprave koje su svom treneru voljne dati odriješene ruke da razvija mladog igrača, čak i po cijenu niza poraza.
Našoj košarci generalno nedostaje dugoročni plan. Prebrzo trošimo trenere. Čim izgubi tri-četiri utakmice zaredom, trener u Hrvatskoj zna da je gotov, a u takvom okruženju vrlo je teško raditi, zaključio je Zoran.
(Večernji list, Dražen Brajdić)
