U jednoj su školi u Hrvatskoj 2020. godine djeca ostala gladna. Roditelji nisu plaćali račune. Zbog nedostatka novca za prvašiće nije osigurana prehrana prema programu za djecu u riziku od siromaštva.
Ravnateljica je rekla da je svatko dužan poštivati propise i zakone. A to je, čini se, važnije od toga da bi svatko trebao jesti. Ma barem djeca.
Zamislite malu djevojčicu predivne plave kose i predivnih plavih očiju. Zove se Petra i ima sedam godina. Ide u prvi razred osnovne škole. I gladna je. Gladna. Mama i tata ostali su bez posla u krizi i nisu joj mogli platiti račun za hranu u školi. A u školi joj nisu htjeli dati obrok. Nisu htjeli. Red se mora znati – tko nije platio račun, nema pravo jesti. Nema! Je l’ vas steglo oko srca? Jeste li pomislili kako život nije fer?
Sad zamislite djevojčicu koja nema plave oči, niti plavu kosu. Zove se Tanja i isto ima sedam godina. Došla je u školu gladna. Ni kod kuće nije doručkovala. Kad dođe iz škole, neće dobiti ni ručak, ni večeru, ni voće. Sladoled nikad nije ni probala. Došla je u školu gladna. Gladna. Roditelji nisu platili račune za hranu, pa nije dobila obrok. Neki od vas su, nažalost, pomislili – ah ti roditelji djece koja imaju tamniju kosu i kožu, ionako nikad ništa ne plaćaju i joj, uvijek je sve na naš račun. Ali promislite još jednom. Djevojčica je gladna. Steglo vas je oko srca? Život nije fer i te fore? Još uvijek ne mislite tako?
Nisu joj dopustili jesti
Djevojčica je gledala ostale prijatelje iz razreda kako jedu, a njoj nisu dali jesti. Ravnateljica je, znate, odlučila da se red mora znati. Tko nije platio račun, nema hrane. Znate ono – zakoni, ugovori, obveze. Djevojčica nije znala što se događa. Prije je barem u školi jela. Sad je ravnateljica odlučila da tome mora stati na kraj. ”Tanja, za tebe nema kruha.” Nema! Djevojčica je sjedila i umjesto ručka gutala knedle. A onda je druga djevojčica, čiji su roditelji platili račun, ali, mnogo važnije, beskrajno divno odgojili dijete, htjela s Tanjom podijeliti ručak. Ali nisu joj dopustili. Sad vas je sigurno steglo oko srca. Sad ste sigurni u to da život nije fer. Ako niste, nemojte ni čitati dalje.
Ravnateljica je, znate, odlučila da Tanja ne smije jesti. Roditelji nisu platili račun, sjećate se. A pravila se moraju… E, ne moraju. Ni u jednom pravilu ne piše da dijete smije ostati gladno. I nije sad uopće važno jesu li roditelji samo neodgovorni ili za račun nemaju novca. Roditelji su to koji svoje dijete šalju u školu, možda baš zato da jednoga dana Tanja svojoj djeci može platiti pet (5) kuna obrok u školi. Šalju je u školu kako bi tamo bila na sigurnom, u toplom, a možda i nešto pojela. Jer, ne znam kako da vam kažem, kod kuće neće jesti. Pa što? Život nije fer i nek’ se odmah nauči. To je prava škola za život.
Isprika stigla prekasno
To je škola u kojoj ravnateljica odluči da je u redu da dijete bude gladno. Po čijem je nalogu učiteljica drugoj djevojčici zabranila da podijeli svoj obrok? Iako su njezini roditelji platili račun, pa je obrok valjda njezin, a ne vlasništvo ravnateljice ili učiteljice, ili škole, ili sustava. Učiteljica je, po nalogu ravnateljice, drugoj djevojčici zabranila da Tanji barem nakratko pokaže da život može biti i fer i lijep. I da nije do života, nego do ljudi. Do baš te djevojčice koja nije htjela gledati da joj je prijateljica gladna. Koja je htjela ustati protiv nepravednog sustava u kojem su računi iznad djetetovih prava. U kojem je ravnateljica odlučila pritisnuti roditelje uskrativši malo kruha. Dobro, i čaj. Ravnateljica se kasnije ispričala. Kasnije. Prekasno. Tanja je ostala gladna.
Sramite se svi koji ste to dopustili!
I ne treba nam sad svima biti teško, ne treba nas stezati u srcu i grlu. Ne trebamo vikati da život nije fer, ne trebamo brisati suze i govoriti da je ravnateljica pogriješila. Trebamo im svima poručiti jedno glasno – sramite se! Sramite se što postoje gladna djeca. Neka od njih nemaju ni krov nad glavom. Sramite se svi odreda.
Sramite se i Vlado, i Sabore, i državo, i svi političari zajedno. Sramite se sve ravnateljice koje branite djeci da jedu, sve učiteljice koje poslušaju ravnateljicu, sve kuharice koje nisu Tanji poskrivećki dale jesti. Sramite se svi. Spustite glavu pred svakom Tanjom, pred svom gladnom djecom. Spustite glavu pred ogledalom. Odrasli su ratove o računima vodili preko djece. Gladne djece. Sjetite se i sad i zauvijek se sjećajte da je Tanja ostala gladna. I da je isprika nije nahranila. I da život može biti fer.
Dnevnik.hr
