Komentirajući jučerašnje sporazume potpisane u Mostaru o novim izbornim pravilima, kojima se provodi presuda Ustavnog suda BiH i omogućuje održavanje izbora za Gradsko vijeće Mostara, te sporazuma, kojima su se lideri HDZ BiH i SDA Dragan Čović i Bakir Izetbegović obvezali izmjeniti Izborni zakon kako bi se omogućio izbor legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda u Dom naroda i Predsjedništvo Bih, kako i provedba presuda Europskog suda za ljudska prava, prof. dr. Dražen Pehar kazao je kako svo vrijeme mešunarodna zajednica pravi ključne probleme u BiH, ali ih ona povremeno i riješava, no nikada do kraja.
Imate svo vrijeme implementacije Daytona jednu vrlo bizarnu situaciju. Naime, međunarodna je zajednica ta koja pravi ključne probleme u BiH, ali ona ih i povremeno riješava, no nikada do kraja, i nikada načelno, kazao je dr. Pehar za portal Bild.ba.
-Njima samima, prije svega, treba takva konstelacija. Potrebna su im žarišta kriza kako bi se osiguralo opravdanje povremenih intervencija, a te intervencije su one koje osiguravaju trajnost velikih institucija, poput NATO, koje su pak velike korporacije prije svega; one hrane mnoga ‘gladna usta’, ne zaboravite to, preciznije, usta svih onih koji rade za vojno-indsutrijski sektor, u EU i Americi, naglašava dr. Pehar.
U takvoj konstelaciji, dodaje, domaći akteri, uključujući i one u Federaciji i one u RS, naprosto su marionete.
-Oni su tu da zadovolje formalnosti, odigraju ulogu, povremeno se svađaju, povremeno se kao mire. I to također uključuje Milorada Dodika, i SNSD, koji je možda međunarodnoj zajednici najbitniji igrač – on je ‘oponent’ koji treba imati savršeno dobro razvijen osjećaj za trenutak kad treba ustuknuti, zastati, pokazati miroljubivost, osjećaj za ‘kompromis’, objašnjava dr. Pehar.
Što se tiče problema izbornog zakona, ista načela važe u toj oblasti. Naime, sve probleme oko toga napravila je međunarodna zajednica, a da budem još precizniji, ustvari je riječ o vanjskoj politici SAD, tvrdi Pehar, te objašnjava o čemu je riječ:
-Daytonski sporazum usvojen je pod određenom interpretacijom. Počev od 1998. SAD pokreće proces destabilizacije u sljedećem smislu: proces implementacije sporazuma biva usmjeren nasuprot izvornoj interpretaciji, ustvari možemo čak reći da izvorni sporazum biva prekršen. I to prekršen je u dva smisla, ili aspekta: prekršeno je samo slovo, ključne odredbe sporazuma, kroz Odluku Ustavnog suda U 5/98-III (osnova za tzv. Travanjski paket ustavnih amandmana, na ustave entiteta nametnut od strane Visokog predstavnika Petrischa).
I drugo, i važnije, to kršenje ujedno znači intenzivniju podršku ratnim ciljevima jedne od strana, a riječ je o bošnjačko-muslimanskoj, jačoj islamističkoj struji, bošnjačkim radikalnim unitaristima (Primjerice, U 5/98-III donesena je po apelaciji Alije Izetbegovića, sa zahtjevom da se ustavi entiteta usklade sa Daytonskim Aneksom 4).
Pogledajte što dotična Odluka kaže o izbornim aspektima Ustava: ona kaže, u jednome od ključnih paragrafa, da se kroz entitete ne predstavljaju narodi, nego građani.
Primjerice, Srbina iz RS u Predsjedništvo ne biraju Srbi, nego svi građani entiteta: to eksplicite piše u samoj Odluci. I naravno da pod takvim tumačenjem ‘Komšić’ jest logičan i ustavno, pravno-politički, valjan izbor i fenomen.
Onda su se, u međuvremenu, pojavile dvije dodatne činjenice, iz kojih se mnogo vidi: prvo, odluka Sejdić-Finci (Europskog suda za ljudska prava), koja je vjerojatno nenamjerno usmjerila procese ponovno u smjeru ‘legitimnog narodnog predstavljanja’, I onda se pojavio tzv. ‘slučaj Ljubić’; Ljubićeva logika išla je protiv smjera Odluke U 5/98-III, no, SAD su ju prihvatili naprosto zbog nastavka ovoga procesa destabilizacije, tj. permanentnog stvaranja kriza; sada se vjetar šalje malo u jedra ‘Hrvata’ u BiH.
Dakle, ističe, dr. Pehar, imate, uvjetno rečeno, privremeni povratak na stanje prije 1998-e, na to izvorno, autentično razumijevanje Daytona. No, nemojte misliti da je ovim međunarodna zajednica nešto priznala, ili da je pronašla neki balans u BiH. SAD nemaju taj cilj.
U svjetlu tih premisa treba tumačiti posljednje sporazume oko Mostara, i izbornog zakonodavstva, smatra dr. Pehar.
-Prvo, nije mudro vjerovati da je ovime problem riješen. Vidjet ćemo kako će proces teći dalje u Parlamentu BiH. Drugo, sporazum o načelima, koji govori o legitimnom predstavljanju, tek treba biti formuliran. Treće, nemojte misliti da su hrvatska ili bošnjačka strana dogovorile, izravnim pregovorima, sadržaj potpisanih sporazuma. Riječ je o papiru koji im je dan na potpis. Niti Hrvati niti Bošnjaci u BiH trenutno ne posjeduju intelektualne kapacitete za takve procese.
Četvrto, međunarodna zajednica najodgovornija je za stanje u Mostaru, tvrdi sugovornik portala Bild.ba.
Ono je, kaže, proizvedeno određenim potezima međunarodne zajednice koji imaju svoje autore sa imenima i prezimenima: od činjenice da je od Mostara u Daytonu, zbog interesa EU, napravljen poseban problem, do činjenice da je Ashdownov protu-ustavni Statut grada bio osnova za i izbore i međunacionalne, političke i pravne odnose u Mostaru do sada (Ashdown je inače bio stručnjak za pravljenje kriza, obučen je za takve stvari, sjetite se samo problema sa zabranom rada za 60-ak dužnosnika iz RS, zabranom koja je dovela do prijetnje Ruske Federacije, da će sa Ashdownom prekinuti diplomatske odnose, a nešto kasnije je dovela neizravno i do odluke 2006. da se ured visokog predstavnika ukine, odluke koja je kasnije odložena i promijenjena).
-Na kraju, možda vam ovo što pričam zvuči kao ‘zavjera.’ No, o svemu ovome SAD su bile savršeno iskrene i otvorene. Uputit ću vas samo na jedan izvor: riječ je o govoru što ga je 2005. dao Richard Holbrooke, u Gradu Daytonu, primajući prvu nagradu Grada za mirotvorno djelovanje. Holbrooke je zapravo iskazao protuslovan stav o ključnim problemima i BIH same, na Daytonskim osnovama, i samog izbornog procesa.
Naime, s jedne strane, iskazao je stav koji se posve može izjednačiti sa stavom radikalnog bošnjačkog unitarizma: da su etničke razlike same po sebi iskaz ‘rasizma’, i da smo ‘mi ovdje svi’ jedno, recimo ‘Bosanci’.
No, istovremeno, potvrdio je da se ključne odredbe Daytona, primjerice ona o tročlanome Predsjedništvu, moraju tumačiti kao etnički reprezentativne, odnosno, kao iskaz složene multinacionalne zajednice; u njegovom govoru izravno stoji da su članovi Predsjedništva ‘ethnically based’, da se zasnivaju na volji pojedinačnih etničkih zajednica.
Dakle, ovo je pro-hrvatski i pro-srpski stav, rečeno u svjetlu onih eksplicitnih politika kojima svjedočimo u razdoblju tzv. implementacije Daytona.
No, istovremeno, Holbrooke kaže: ali, to je jedna odredba koju SAD smatra ‘nesavršenstvom Daytona.’ I opet imate jasnu osnovu za daljnju destabilizaciju. Naravno da će SAD kao i tobože pritiskati domaće aktere u smjeru nekih ‘izmjena’ odn. usavršavanja tih nesavršenosti.
Neka usavršavanja već su izvršena, primjerice ono o legitimnosti tri vojne sile u BiH, ali to je ipak izvedeno tako da, za sve strane, osigura dovoljno animoziteta kako bi se sukob, na verbalnom, interpretativnom, i pravno-političkome planu, mogao nastaviti i dalje. Eto, to je kontekst u kojem jedino možemo tumačiti posljednji sporazum SDA i HDZ, o Mostaru i izbornom zakonodavstvu BiH, zaključuje dr. Pehar.
NAPOMENA: Dražen Pehar: neovisni komentator, analitičar, povremeno sveučilišni predavač; autor ‘Peace as war: Bosnia-Herzegovina post-Dayon’ (CEU Press 2019), ‘Vladavina zakona i njeni čuvari’ (Mostar 2014), “Alija Izetbegovic i rat u BiH” (Mostar, HKD Napredak 2011); te mnogobrojnih ogleda, analiza, i kolumni (doktorat 2006. iz UK – SPIRE, Sveučilište Keele, s tezom o diplomatskoj višeznačnosti). HMS
Hercegovački portal
