Svega nekoliko kilometara južno od sela Ravno smjestila se Trebinja (nekada zvana i Trebimlja), jedno od hrvatskih sela koje ima neprocjenjivu povijesnu vrijednost za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini,.
Stiješnjena ispod krševitog brda, odmah uz prometnicu koja vodi prema Čepikućama, Trebinja priča priču dugu više od tisuću godina, od samog osnutka Trebinjske biskupije, a za ovo selo kažu i kako je najstarija župa spomenute biskupije.
Legende kažu kako su Trebinju osnovali stari stanovnici današnjega grada Trebinja, koji su se pod tatarskom provalom povukli na zapad i osnovali novo naselje, a tematika premještanja zabilježena je i u legendi o mjesnoj crkvi sv. Roka.
Ista je građena nekada u 16. stoljeću, nacionalni je spomenik BiH, a, prema legendi, crkva je prvotno bila na Glavici sv. Roka u Rupnom Dolu (gdje postoje temelji crkve sv. Roka), a premještena je na današnju lokaciju.
Vodeća uloga
Ovo selo, osim bogatstva podataka iz srednjega vijeka, osobitog je značaja za Hrvate u BiH zbog događaja iz 19. stoljeća.
Naime, malo je poznata činjenica kako su upravo u ovom selu Hrvati južne Hercegovine dogovorili podizanje Hercegovačkog ustanka, a kojima su se mjesec dana nakon toga priključili i Srbi te koji je u konačnici rezultirao oslobođenjem današnje BiH od turske okupacije. Upravo pored crkve sv. Roka nalazi se grob jednog od hrvatskih vođa u Hercegovačkom ustanku – Đure Kriste, zvanog Pećko, koji je odigrao jednu od vodećih uloga u ustanku, zajedno s don Ivanom Musićem, Lazarom Previšićem i ostalim hrvatskim junacima Hercegovine. Prilike u Hercegovini bile su katastrofalne za kršćane.
Dok je većina muslimanskog pučanstva imala status slobodnih seljaka, kršćansko pučanstvo, koje se diže na ustanak, u socijalnom pogledu imalo je status kmetova. Okidač podizanja ustanka ležao je u činjenici kako je upravo na proljeće 1875. južnu Dalmaciju obilazio car i kralj Franjo Josip I., a tom su prilikom Hrvati južne Hercegovine u dvama navratima slali svoja izaslanstva tražeći rješavanje svojeg pitanja i priključenje Kraljevini Hrvatskoj.
Kako piše Nikola Buconjić u knjizi “Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca”, na Rudinama ispod Slanog u Dalmaciji “dočeka kralja izaslanstvo hrvatskih katoličkih seljaka iz Hercegovine i zamoli ga da se pobrine za njih i njihovu domovinu Hercegovina jer je Hercegovina s Bosnom i prije spadala pod okrilje njegovih pradjedova. Franjo Josip odgovorio je vođi izaslanstva Đuri Kristi, zvanom Pećku, da će svakako gledati “da bude što bolje njemu i njegovim istovjernim zemljacima u Hercegovini”.
Pred Franju Josipa ubrzo su pristigli i katolički svećenici donje Hercegovine, predvođeni stolačkim župnikom i vikarom don Lazarom Lazarevićem, a tom prilikom car je, priklonivši se svakom svećeniku, izjavio kako će gledati poboljšati njihovo stanje.
Sastanak u selu
Potajna struja u Pećkovu domu, piše kroničar Buconjić, okupila je sve prvake: “Mišu Tomaševića iz Zlatomorja, Nikolu Puticu iz Prapratnice, Lovru Maslaća iz Donjega Hrasna, Miju Ljubana iz Bajovaca, Tomu Menala iza Žabe, Stjepana Vujnovića iz Gornjega Hrasna, Lazara Previšića s Previši, Grgu Konjevoda iz Pušišta i hrišćanina Jovana Nadaždina iz Bjelojevića”.
Na sastanku je bilo dogovoreno da se o svemu obavijesti don Musić i da mu se ponudi vrhovno zapovjedništvo. Svaki izaslanik trebao se vratiti u svoje selo i pozvati sve sposobne za oružje da zaposjednu klance. Ustanak je izbio 19. lipnja 1875. godine, prva puška opalila je na mostu na Krupi.
Večernji list BiH
