Katehezu mladima održao je nadbiskup Henryk Hoser, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međuigorje. Sve je završilo nakon mise molitvom pred križem i meditacijom sa svijećama.
Središnje večernje misno slavlje predslavio je Tomo Vukšić, sarajevski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH. Njegovu propovijed pročitajte u nastavku:
Eccellenze Reverendissime! Mnogopoštovani oče provincijale!
Dragi oče župniče i ostala braćo svećenici! Dragi mladi Isusovi prijatelji!
U izvještajima iz Evanđelja, koja ovih dana slušamo na svetim Misama, pratimo Isusovo javno propovijedanje kroz Galileju. U taj kraj on se povukao nakon što je saznao je Ivan Krstitelj uhapšen (Mt 4,12). To ga je sigurno vrlo ražalostilo, ali je dosljedno nastavio svoje poslanje. Pri tomu, broj ljudi, koji je dolazio slušati ga, stalno je rastao. A on im je propovijedao jasnim porukama u prispodobama te je činio čudesa sa željom da pomogne konkretnim ljudima u stvarnoj potrebi. Sve s nakanom da im otvori oči duše i srca te se obrate i prihvate da se, njegovim dolaskom, svim ljudima približilo kraljevstvo Božje, što je on navijestio već na početku svoga javnog djelovanja (usp. Mt 3,2; 4,17).
I dok je Isus tako propovijedao, Herod je dao pogubiti Ivana Krstitelja, a vijest o toj tragediji našla je Isusa na obali Galilejskoga jezera (kojega su Židovi od milja zvali more; a koje se nazivalo također Tiberijadsko ili Genezaretsko, po mjestima na njegovoj obali).
Ivanova smrt očito je vrlo pogodila Isusa, jer o tomu, kako je reagirao, jučer smo za vrijeme Mise u odlomku iz Matejeva evanđelja čitali: „Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu“ (Mt 14,13). No, kazuje evanđelist Matej, kad je narod dočuo da je Isus u blizini, pohrlio je pješice za njim te se oko njega okupio silan svijet. To je ona zgoda kad je Isus liječio pristigle bolesnike i sažalio se nad izgladnjelim ljudima te uvečer čudesno nahranio „oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece“ (Mt 14,21).
I.
U nastavku tih događanja, danas nam Crkva nudi za razmatranje odlomak iz Matejeva evanđelja, koji slijedi odmah nakon opisa spomenutoga čuda. Tako saznajemo da, očito još uvijek pod teškim dojmom tragedije Ivana Krstitelja, Isus nije bio zadovoljan reakcijom ni mnoštva ni apostola na njegovo čudo. Jer: „Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam“ (Mt 14,22-23).
Isus je, dakle, iz nekoga razloga prisilio svoje učenike da se lađom prebace na drugu stranu jezera. I pitamo se zašto? Iz evanđelja apostola Ivana, koji također opisuje ovu zgodu, saznaje se da je to Isus učio zato što je nahranjeno mnoštvo, zadivljeno onim što se dogodilo, htjelo Isusa proglasiti kraljem (usp. Iv 6,15). A za pretpostaviti je da su i apostoli bili podlegli dojmu događaja i oduševljenju mnoštva. Naspram tomu, Isus želi zaštititi svoje poslanje od bilo kakva političkog i trijumfalističkog tumačenja te apostole šalje na drugu stranu jezera, a on se povlači u osamu i moli. Čini to odvojeno od apostola. Njih šalje lađom preko jezera a on sam uzlazi na goru.
Galilejsko jezero je vrlo neobično. Dugo je 21, a široko oko 13 kilometara. Površina mu je 166 km kvadratnih. Najveća dubina mu je 43 metra. Međutim, nalazi se na oko 210 metara ispod razine mora što ga, poslije Mrtvoga mora, čini drugim najnižim na svijetu. A takav njegov položaj čini da plovidba po njemu može postati iznenada vrlo nesigurna, što se dogodilo upravo apostolima.
II.
Kad se lađa s apostolima već mnogo otisnula od obale, pojavili su se opasni valovi a, k tomu, puhao je protivan vjetar. I očito je to bio jak vjetar, jer su se apostoli s vjetrom i valovima borili skoro cijelu noć. Naime, iako su neki od njih otprije dobro poznavali to jezero jer je ono, prije negoli ih je Isus pozvao, bilo njihovo ribarsko radno područje, potrajala je ta njihova muka sve do pred zoru i nisu ga uspjeli preploviti. Zato „o četvrtoj noćnoj straži“, to jest između tri i četiri sata ujutro, Isus prekida molitvu i s gore dolazi k njima hodeći po moru, da im pomogne (usp. Mt 14,25).
Umornim i ustrašenim apostolima, koji su Isusovom noćnom i neobičnom pojavom vrlo iznenađeni i posvema zatečeni, on se obraća riječima: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ (Mt 14,27). I vrlo je važno uočiti da ovo Isusovo „Ja sam“, kojim se predstavlja apostolima, jest ista formulacija kojom se Gospodin Bog obratio Mojsiju iz gorućega grma i objavio se kao „Ja jesam“, Jahve, Gospodin Bog.
„Ja sam“ isto je što i Jahve, odnosno Gospodin. To je ime kojim je zajednica vjernika Staroga Zavjeta nazivala Boga. Svoga Gospodina! I pjevala mu riječima anđela: „Svet, svet, svet Gospodin Bog nad vojskama“ (Iz 6,3). Kao što i katolički vjernici, citirajući tu pjesmu anđela iz nebeske liturgije, čine u svakoj Svetoj Misi.
Upravo zato što je čuo ime Božje, apostol „Petar prihvati i reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!’“ (Mt 14,28). Time je ovaj događaj Isusova hoda po vodi, osim što jest čudo, također trenutak Isusova bogo-objavljenja apostolima i, s druge strane, čas u kojemu Petar ispovijeda svoju vjeru u njegovo božanstvo te ga oslovljava: Gospodine!
III.
Druga velika pouka ovog odlomka iz Evanđelja proizlazi iz ponašanja apostola, a osobito apostola Petra. On, na Isusove riječi objave: „Ja sam! Ne bojte se!“, spremno kaže: „Gospodine!“ i time ispovijeda svoju vjeru u njegovo božanstvo. Ali odmah tu njegovu vjeru, što je Petrovo osnovno opredjeljenje, napada i nagriza sumnja jer dodaje: „Ako si ti…!“ (Mt 14,28). A kad mu je Isus kazao da dođe k njemu po vodi, Petar je zaista krenuo i time nakratko izliječio svoju sumnju. No, vjetar i valovi učinili su da se, samo za koji trenutak, dodatno prestrašio i opet posumnjao te je počeo tonuti. I čuli smo: „Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’“ (Mt 14, 31).
Budući da su Isusova čuda uvijek sredstvo, kojim on iskazuje brigu i ljubav prema ljudima u potrebi i pomaže riješiti neku njihovu poteškoću, ona su prvenstveno jedan od načina njegova propovijedanja i u službi naviještanja Evanđelja. Njegova čuda su uvijek u službi dobra. Tako je i u slučaju Isusova hoda po vodi, iako se na prvi pogled može imati dojam, da je očitovanje Isusova božanstva jedina svrha ovoga čuda. Naime, i ovo čudo je izazvala potreba apostola, da spase svoje živote iz velike pogibelji te Isusova želja da im pomogne. A tek iz toga, što je Isus na tako čudesan način oslobodio apostole iz opasnosti, rodilo se njihovo priznanje: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ (Mt 14,33).
Međutim! „Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ su riječi, kojima Petar očituje, da svoju vjeru zasniva više na čudu negoli na Isusovoj riječi. Stoga je takva vjera nesavršena, dok ona savršena ne traži čuda nego vjeruje Bogu, koji govori. To jest, vjeruje da je istina ono što je objavio Onaj, koji je Istina sama. Stoga, mi Isusovi vjernici molimo ga, da nas sačuva od napasti „male vjere“ i sumnje, koja bi nas dovela u stanje u kojemu bi nas Isus morao ukoriti kao Petra: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“. Ili da bi nam morao prigovoriti, kao što je učinio s farizejima, koji su ga iskušavali i tražili od njega znak, na što je on razočarano uzdahnuo i prijekorno kazao: „Zašto ovaj naraštaj traži znak?“ (Mk 8,11-12).
I još barem jedna važna poruka ovog odlomka iz Matejeva evanđelja, za sve a posebice za vas, dragi mladi! Poučava nas, da su ljudski životi i čovjekova vjera u Boga, u prenesenom smislu, slični plovidbi apostola na drugu stranu jezera i iskustvu koje su tada doživjeli. To zato što, dok putujemo na drugu stranu života i želimo slijediti taj osnovni pravac, nisu rijetke ni noći koje prijete da se izgubi pravi smjer, ni valovi koji iznenada udaraju, ni strepnje koje obeshrabruju, ni strahovi koji zovu na odustajanje, ni mala vjera koja traži čuda, ni magla sumnje koja skraćuje vidokrug i zatamnjuje vjeru i um, ni suprotni vjetrovi koji usporavaju napredak. Isto tako znamo da nas Isus voli takve. Uostalom, naš Spasitelj je i došao među ljude samo zato što su takvi. I znamo također da i nama, koji smo njegovi učenici naših dana, večeras poručuje: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ (Mt 14,27).
Hvala mu za to! I molimo, da Bog prema svakomu od nas stalno ima ispruženu ruku pomoćnicu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Don Tomo Vukšić, sarajevski nadbiskup koadjutor
i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH
Radiopostaja Mir Međugorje
