Križeve i katoličke simbole djevojčicama su tetovirali već od treće godine. Najveću važnost ovaj oblik označavanja imao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine.
Tako su ih željeli zauvijek obilježiti. I djevojke zaštititi kako Turci ne bi koristili pravo prve bračne noći.
A danas su starohrvatske tetovaže samo još jedan oblik izražavanja pripadnosti. I mnoge nisu tetovirane u izvornom obliku, već su fuzija suvremenih motiva i tradicionalnih simbola.
Većinom skrivene tetovaže
Još je jedna velika razlika između tadašnjih i današnjih tetovaža – oruđe kojim se oblici ispisuju.
– Princip je isti – crteži nastaju unošenjem boje u kožu uz pomoć igala. No boje su nekada bile na bazi čađe, a igle su bile rađene od kosti, bronce, željeza… u principu od onog materijala koji im je bio raspoloživ – kaže Ninoslav Zelenović Zele, vlasnik istoimenog studija za tetoviranje na zagrebačkoj Savskoj cesti.
Tradicionalne tetovaže hrvatskog katoličkog ženskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine glavna su inspiracija jednom od regionalno najpoznatijih majstora tetovaže, a zbog činjenice da dobro kotira na međunarodnoj tattoo sceni, k njemu dolaze iz svih dijelova svijeta.
Onih koji se odluče na tzv. starohrvatske tetovaže, kaže Zele, samo je 15 posto od ukupnog broja klijenata. No kad zaljubljenici u tradicionalne tetovaže dođu Zeli, on zna kako dizajnirati točno ono što žele, i to uglavnom bez “šalabahtera”.
Kroz godine, naime, naučio je gotovo sve o tzv. bosanskim tetovažama, obišao je čak i mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima je razgovarao s tetoviranim ženama, pronašao je čak gospođu u selu Bakaluše pokraj Tuzle koja je i sama bila tetoviračica.
Svako je selo, govori Zele, nekad imalo svoju majstoricu specijaliziranu za taj posao. Svatko je imao svoj recept, no motivi su uvijek bili slični – stilizirane izvedenice križeva i starokršćanskih motiva. Žene su ih tetovirale na najvidljivija mjesta.
– Uglavnom na šake, podlakticu, prsa, pa i čelo. To je bio dokaz iznimne religioznosti – dodaje Zelina supruga Ana, koja s njim radi u salonu. I ona je svoje ruke ukrasila sličnim motivima – zato što joj se takve tetovaže sviđaju.
– Danas te kršćanske simbole tetoviraju oni koji su rodbinski vezani uz bosanski kraj ili su jednostavno kolekcionari plemenskih tetovaža – kaže Ana, dok Zele dodaje da su iste motive na sebe stavljali i muškarci. No oni su obilježavali uglavnom nadlaktice.
I to iz sasvim praktičnog razloga – da im poslodavci, koji su tad većinom bili Turci, ne bi uočili tetovažu.
Običaj tetoviranja, odnosno sicanja i bocanja, kako su taj čin zvali bosanski katolici, gubi se nakon Drugog svjetskog rata. Komunističke vlasti, naime, sumnjičavo su gledale na tetovirane križeve. Iako su se takve tetovaže izgubile i kao posljedica raseljavanja.
“Bosanske tetovaže” nisu se puno promijenile do danas, a gotovo su identične i onima koje datiraju još iz srednjeg vijeka, kada se počeo formirati hrvatski identitet (iako povijest tetovaža seže još u ilirska vremena).
Večernji list
