Svake se godine iz talijanskog državnog proračuna u Hrvatsku slijeva pet milijuna eura za očuvanje talijanskog identiteta. No, nitko ne kontrolira kako se taj novac troši.
Istovremeno se zastupnik talijanske nacionalne manjine, ujedno i potpredsjednik Sabora, Furio Radin i predsjednik Talijanske unije Maurizio Tremul ponašaju kao diktatori. Tvrdi tako bivša talijanska konzulica u Sloveniji do 2014. Maria Cristina Antonelli. Njezina je opaska prošlog četvrtka objavljena u talijanskom dnevnom listu La Repubblica, u članku koji potpisuje novinarka Floriana Bulfon.
Antonelli je oštra. Navodi da su, unatoč velikom iznosu koji dobivaju od talijanskih poreznih obveznika, Talijani u Hrvatskoj otuđeni od svojeg identiteta i kulture te da osjećaju da nitko ne zastupa njihove interese. Situacija je, upozorava, alarmantna, a traje sada već gotovo 30 godina, od 1991., kada je Tremul izabran za predsjednika Talijanske unije, odnosno 1992. otkad je Radin (za kojeg naglašava da je tijekom godina bio podrška i lijevim i desnim koalicijama te da je nedavno po deveti put izabran u Sabor sa samo 890 glasova od ukupno 17 tisuća registriranih talijanskih birača) prvi put postao zastupnik u Hrvatskom saboru.
Bivša konzulica napominje da bi se ti novci trebali trošiti na kulturne manifestacije, obrazovanje i projekte koji štite kulturnu i identitetsku baštinu. No stvarnost, ističe, izgleda u potpunosti drugačije: zajednica Talijana se svakim danom sve više udaljava od svojih korijena, a sredstva su utrošena, dalo bi se zaključiti po njezinim riječima, u sumnjiva ulaganja poput kaštela Soardo-Bembo u Balama.
O svemu tome razgovarali smo s Furijom Radinom.
– Optužba je, dakle, poprilično jasna i oštra. Ukratko, Italija ne kontrolira kako se troši novac koji šalje u Hrvatsku, a Vi i Tremul takvu situaciju, nemar talijanskog Ministarstva vanjskih poslova, koristite da biste, i to već gotovo 30 godina, ostali na poziciji moći u politici.
– Imam običaj da na direktna pitanja odgovaram direktno. Kao što ste i Vi rekli da volite. Direktno ću Vam odgovoriti. Gospođa Antonelli je bila generalna konzulica i nije bila diplomat, nego, narodnim jezikom govoreći, ćata. Riječ je o konzulatu B kategorije.
– Umanjujući njezinu razinu kvalifikacije, želite reći da nije dobro obavljala svoj posao?
– Ne. Ne želim reći da nije dobro obavila svoj posao. Uopće ne znam kako je obavila posao. Vidio sam je tri, četiri puta. Govorim o razdoblju do 2014. godine. No, 2015. su je zajedno s jednom komisijom poslali da izvidi kako se troše ti novci. Došli su totalno nenajavljeno, kao što i treba biti u takvim slučajevima. Na kraju je izvješće pokazalo da je sve u redu. Pričamo o mišljenju te gospođe koja nije diplomat, nego ćata, i o tome piše jedna freelance novinarka koja je dosad pisala samo i gotovo isključivo o klanovima Roma. Neću istraživati zašto je do ovoga došlo jer nisam pobornik teorije zavjere, ali izgleda da nas netko ne voli.
– Koji je, dakle, taj direktan odgovor na pitanje? Da je članak u La Repubblici izašao jer Vas netko ne voli? Vas i Tremula? Ili zajednicu Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji? Zašto vas ne vole?
– Ne znam. Ne znam zašto jedna konzulica, koja je to prestala biti 2014., a 2015. je o nama pisala samo pozitivno, i novinarka koja se bavi Romima sada pišu o nama. Meni je to nepoznanica.
– Antonelli kaže, između ostalog, da bi se novac trebao trošiti na kulturne manifestacije, obrazovanje i projekte koji štite kulturu i identitet Talijana, ali da se umjesto toga Talijani u Hrvatskoj i Sloveniji osjećaju udaljeniji od svojih korijena no ikad.
– Pitam ja Vas jeste li Vi primijetili odvijaju li se u zajednicama Talijana kulturne manifestacije ili ne?
– Mogu primijetiti da se odvijaju. No to ne znači da su to manifestacije koje čuvaju talijansku kulturu koliko bi zaista trebale, da se Talijani ne osjećaju otuđeno i zanemareno i da novac ne, da tako kažem, curi ili je krivo usmjeren.
– Svaka zajednica ima svoje uspone i padove. Ima trenutaka ushićenja, trenutaka kada se pripadnici osjećaju zanemareni.
– A jesu li zanemareni?
– Svi se Hrvati osjećaju zanemareno.
– Sada pričamo o Talijanima.
– Svi građani Hrvatske danas se osjećaju zanemareno.
– Ipak, moram priznati da mi se u recentno vrijeme nekoliko Talijanki i Talijana požalilo da se ne osjećaju kao da netko zaista predstavlja njihove interese. Slično kaže i Antonelli.
– Siguran sam da se u posljednje vrijeme ljudi osjećaju udaljeno od politike, u najširem smislu te riječ. To obuhvaća cijelo društvo u Hrvatskoj i Europi.
– Konkretan primjer koji se navodi u članku je kaštel Soardo-Bembo u Balama u koji je Italija utrošila dva milijuna eura da bi se potom na korištenje udijelio Ministarstvu obrane RH.
– To je očiti primjer fake newsa. Fake tvrdnja. Kaštel Bembo je vlasništvo Talijanske unije i dodijeljen je ugovorom Zajednici Talijana u Balama, koja njime rukovodi. Međutim, oni su imali potrebe za kafićem, cateringom za neke manifestacije. Raspisali su natječaj na koji se javila udruga Pleter koja radi catering za vojsku. Sad se ja pitam što ima loše u tome? Kao prvo, ta je udruga došla s malvazijom i fužima, a ne s tenkovima. Drugo, imamo li problema s hrvatskom vojskom?
– Problem je u tome što se obnova financirala iz talijanskog proračuna da bi prostor kasnije bio dodijeljen…
– Ništa nije dodijeljeno. Samo je talijanska zajednica dala na raspolaganje. Ne razumijem taj animozitet prema udruzi koja radi s hrvatskom vojskom.
– Vi ste iz toga iščitali da problem nije bio utrošen novac, njegov iznos, nego hrvatska vojska?
– Koji novac?
– Novac, dva milijuna eura uloženih u obnovu kaštela?
– Uvijek mi je teško braniti se jer se nemam od čega braniti. Taj kaštel nikad nije koristilo Ministarstvo obrane. Koristi se bar, buffet. Zašto je dan novac da se renovira jedan kulturni objekt? Zato što predstavlja prisutnost Talijana u Balama. Mi smo renovirali mnoge zajednice. Renoviramo ih da pokažemo da tamo žive Talijani i Talijanke.
– Što je sa Zajednicom Talijana na Cresu, u koju je također uloženo dva milijuna eura, i onom u Vižinadi na koju je utrošeno milijun eura, a za samo 90 članova? Nije li to previše?
– I tamo žive Talijani. Ne želim sada govoriti o tome koliko ih je prognano nakon rata, ali memorija ostaje. U Vižinadi Talijani žive sada, a nekad ih je živjelo puno više.
– Nitko ne osporava da žive.
– Želimo i građevinama pokazati da memorija ostaje.
– Je li utrošeno previše?
– To su povijesne građevine. Zapravo radimo posao koji bi trebala raditi Hrvatska.
– Dobro, ali pričajući o tim milijunima eura godišnje za koje Antonelli tvrdi da se ne troše kako spada, niti ih Vlada kontrolira, očito se želi istaknuti da se ili troši loše u smislu da Talijani od toga nemaju korist ili da novac, ponovit ću, curi.
– U politici sam gotovo 30 godina. Nikad me nitko nije tužio. Dobio sam orden od talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana koji ima 23 ljudi u svijetu. Ove godine ga je dobio ruski premjer. To je orden Vitez velikog križa talijanske zvijezde. Uz to, 12 sam godina bio predsjednik Talijanske unije pro bono.
Nalazim se u rascjepu između toga da me tako važni i vrijedni ljudi poput Napolitana odlikuju i toga da me jedna ćata, koja je sada u mirovini pa ima svu hrabrost ovoga svijeta… Vidjet ćemo nakon nekog vremena zašto je, da tako kažem, Antonelli otišla na ocat i zbog čega je novinarka taj ocat uzela zdravo za gotovo.
– Znači sve izneseno u članku je laž, podvala?
– Da. Tako kažu i revizori iz Hrvatske i Italije koji kontroliraju sredstva. Mislim da se u njenoj glavi nešto zbiva. Možda je riječ o njenim interesima. Za novinarku ne znam. Ona je freelancerica. Bavila se romskim kriminalnim klanovima i dobro je pisala o njima. Znate, nije lako biti freelancer. Pogotovo u doba korona krize.
– Pojasnite malo podrobnije. Sada i ovo s Vaše strane zvuči kao poprilično teška optužba.
– Kakva optužba? Samo želim reći da nije lako biti freelance novinar u doba korona krize.
– Nije nikada lako biti novinar.
– E, baš tako. A u korona krizi je još i teže.
– Što je s talijanskim jezikom koji je nestao iz javne i službene uporabe. Ustanove koje su pod gradovima više ne koriste talijanski jezik.
– I tu ima uspona i padova. Postoje dva vala mišljenja. Mišljenje hrvatskih nacionalista koji smatraju da se talijanski jezik ovdje govori i previše. I mišljenje s kojim se i ja slažem, da se talijanski službeno govori premalo. Iako u ’90-im godinama, u zlatno doba promjena, s Jakovčićem, Paulettom…
– IDS-ovcima?
– Starim IDS-ovcima. Promijenili smo statute, različiti su za svaki grad. Uveli smo dvojezičnost. Činjenica je da je ’96. potpisan ugovor između Hrvatske i Italije koji kaže, da budem kratak, da se ta dvojezičnost mora proširiti. Glavni krivci što se ona nije proširila su talijanske i hrvatske vlade koje su potpisale ugovor.
– Pa to kaže i Antonelli. Da se taj ugovor ne poštuje.
– Ne. Nije da se ne poštuje. Ne primjenjuje se. Ne vidim ni talijansku, niti hrvatsku vladu da o tome pričaju. Ja govorim o tome u operativnim planovima. U raznim dokumentima. Nešto smo ipak napravili. Recimo na TV-u u vrijeme izbora ne piše samo Pula, nego nazivi Pula-Pola, Rovinj-Rovigno. Jedino mjesto gdje piše Fiume nije u Rijeci, nego u Puli. Otvorili smo šaltere na talijanskom jeziku u policijskim upravama… Ali napravilo se premalo. Ima određene stagnacije što se tiče politike u uporabi talijanskog jezika. No nemojte to pitati mene koji sam predizborne plakate imao na talijanskom jeziku pa su me pitali idem li na izbore u Hrvatsku ili Italiju.
– A koga da pitam?
– Ne znam. Hrvatskog i talijanskog premijera.
– Ali vi podržavate Vladu Andreja Plenkovića.
– Apsolutno da.
– Onda je razumljivo da se od Vas očekuje veći angažman po tom pitanju.
– To cijelo vrijeme i radim.
– Kad pričamo o Saboru, u članku se spominje i da ste već deveti put izabrani u Sabor, ali sa samo 890 glasova od čak 17 tisuća registriranih talijanskih birača.
– Budući da sam bio jedini kandidat, ljudi su rekli: Furio će ionako biti izabran, pa su birali uglavnom IDS. Drugo, sami ste rekli devet puta. A devet puta je devet puta. Treće, nisam imao ni pravu kampanju jer nisam ni imao protukandidata.
– Zašto nema protukandidata?
– Pitate pogrešnog čovjeka. Jedinog koji se natjecao.
– Imate nekakvu predodžbu, ideju o tome?
– Ne. Nemam ideju. Ne znam, vjerojatno su procijenili da nemaju šansu.
– Mislite li da je tako malom broju osvojenih glasova kumovalo i to što ste, recimo, 2017. bili na IDS-ovoj listi za Skupštinu Istarske županije, a u Zagrebu podržavate HDZ? Jesu li se Talijani pogubili između te nekonzistentnosti? Možda je to ono što i Antonelli želi reći kada kaže da se osjećaju da ih nitko ne predstavlja?
– Jesam bio na listi, ali nisam u Skupštini. Ostavio sam svoje mjesto Talijanki. Podržavam IDS iz lokalpatriotskih razloga. Zato što IDS, sa svim svojim manama koje neosporno ima, ima i pokoju vrlinu. Od svih stranaka IDS mi je najbliži. Ali ja sam nezavisan i kao takav mogu odabrati onoga za kojeg mislim da će koristiti interesima onih koje predstavljam. Mislim da je razlog zbog kojeg došlo do tog malo broja glasova taj što sam bio jedini kandidat, pa su znali da je mali broj glasova dovoljan.
Glas Istre
