Hrvatska ulazi u Schengen, a njezinu jugoistočnom susjedstvu Zapad predlaže “mini Schengen”.
I kako to obično biva, prijedlog koji uključuje više zemalja regije, pa makar ga podržao i američki predsjednik osobno, različito se doživljava na Balkanu.
Donald Trump u “povijesnom sporazumu” Beograda i Prištine samo je oživio ideju o projektu zajedničkog gospodarskog prostora koji su koncem prošle godine dogovorili srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i premijeri Albanije i Sjeverne Makedonije Edi Rama i Zoran Zaev, uz očitu potporu Europske unije.
Projekt “mini Schengena” podrazumijeva uspostavu zajedničkog tržišta i jedinstvene investicijske destinacije s usklađenim propisima i jednostavnijim pravilima na Balkanu, čime bi se olakšao i ubrzao prelazak granica između država regije, što je zbog dugih čekanja i velikih troškova jedan od najvećih problema.
U prvoj fazi projekt obuhvaća tri zemlje potpisnice, a u drugoj bi trebao obuhvatiti i Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Crnu Goru. Među ostalim, njime je predviđena mogućnost prelaska granica samo s osobnim iskaznicama, a bit će uvedene i jedinstvene radne dozvole. Tako će radnik koji ima dozvolu za rad u bilo kojoj od ovih država moći raditi i u svim ostalim zemljama “mini Schengena”.
Lako je zaključiti kako bi najveće ekonomske prednosti projekta imala Srbija, kao zemlja koja ima najpozitivniju trgovinsku bilancu sa zemljama jugoistočne Europe. Drugim riječima, Srbija najviše izvozi u ostatak regije pa bi joj brži i jednostavniji protok robe te stvaranje jedinstvenog tržišta donijeli samo dobit. Nekakvu ekonomsku korist mogla bi imati i Bosna i Hercegovina, koja također više izvozi u Albaniju, Crnu Goru ili na Kosovo nego što iz tih zemalja uvozi. Oko 15 posto ukupnog bh. izvoza otpada na zemlje koje bi postale dijelom novoga projekta.
Zaživljavanjem “mini Schengena” Bosna i Hercegovina riješila bi još jedan praktičan problem, a to je komunikacija ljudi i roba s Kosovom. Zbog protivljenja iz Republike Srpske, BiH nikada nije priznala Kosovo ni dokumente te države. Zato i danas postoji kompliciran vizni režim između dviju zemalja zbog kojeg trpe gospodarstvenici, ali i svi drugi koji imaju potrebu putovati iz BiH na Kosovo i obrnuto. Kad bi se odredbe “mini Schengena” primijenile, ovi bi problemi elegantno bili prevladani bez politički spornog pitanja priznanja kosovske države od BiH.
No, iako se projekt čini prepunim beneficija, ni nakon njegove prve najave, a ni danas, kada su iza njega otvoreno stali Amerikanci, ne izostaju negativne reakcije. Najblaže kazano, mnogo je sumnji i upitnika. Primjerice, prvo pitanje koje se nameće jest koja je realna potreba za “mini Schengenom” ako se zna da već godinama gotovo na istom prostoru (plus Moldavija) egzistira zona bescarinske trgovine poznatija po kratici CEFTA.
Na Kosovu, pa i u BiH, mnogo je onih koji u “mini Schengenu” prepoznaju četvrtu Jugoslaviju i prostor nove srpske političke i ekonomske dominacije. Integracijska iskustva na Balkanu bolna su i krvava pa treba shvatiti i one koji teško stečenu neovisnost svojih država ne bi olako ugrozili nekim ad hoc projektom samo zato što ga podupiru SAD i EU. I koji će velikodušno poduprijeti Istok, napose Rusija.
Srbi, kao najveći zagovornici “mini Schengena”, odgovaraju da oni, zapravo, brojčano neće dominirati u toj asocijaciji jer će “muslimana biti više”. Pri tome zbrajaju Bošnjake i Albance koji žive u svih šest država. No, već i samo nacionalno prebrojavanje pokazuje da bi jače regionalno povezivanje moglo donijeti nove trzavice. Poznajući povijest ovih prostora, teško je prihvatiti argument koji plasiraju i Washington i Bruxelles kako bi “mini Schengen” pridonio sigurnosnoj i političkoj stabilnosti zapadnog Balkana. A kada se već prebrojava, treba upozoriti na još jednu činjenicu – Hrvati bi, uz Crnogorce, bili najmalobrojniji narod na prostoru “mini Schengena”.
Usto treba imati na umu kako nakon posljednjih izbora Srbi preuzimaju prevlast nad Crnom Gorom, a s “mini Schengenom” to bi samo ubrzali. Osim toga, Hrvati su od svih naroda koji žive na jugoistoku Europe najviše zainteresirani da se nastavi jedan drugi integracijski proces. Onaj kojim bi BiH i druge zemlje u kojima oni žive postale dijelom Europske unije, asocijacije u kojoj je već njihova matična država – Hrvatska. Čak i sama sumnja da bi “mini Schengen” mogao biti zamjena za članstvo ovih država u EU više je nego ozbiljan razlog za brigu.
Hrvati se zbog svoje malobrojnosti i loše ustavne pozicije u Bosni i Hercegovini ionako suočavaju s velikim problemima. Zbog kojih je upitan i njihov opstanak kao političkog naroda u toj zemlji. Ideja, prema kojoj bi integraciju s Europskom unijom zamijenila ona s istočnim i južnim susjedima, kod Hrvata u Bosni i Hercegovini budi nove strahove. A njih može odagnati samo Bruxelles jasnim stavom da umjesto balkanskog “mini Schengena” planira uspostaviti europski “maksi Schengen”. Za početak, na Drini.
Piše: Jozo Pavković | Večernji list
