Reci svima da me mogu naći živog i stvarnog na zemlji. Baš kao što me vidiš ovdje…
Svećenik, misionar u Kanadi, svjedoči o svom iskustvu kliničke smrti. Bio je na odmoru od misija da bi obnovio svoje snage. Šetao je obalom i molio krunicu. Onda je odlučio zaplivati. Bilo je mirno, nigdje vala. Dok je plivao nastala je plima i valovi su ga odnijeli u morske dubine. Namjeravao se vratiti na obalu, ali vidio je da se odmiče sve dalje i dalje. Bio je miran jer je nekako osjećao da će ga netko spasiti. Kao da je čuo glas: Ne boj se!
Nakon borbe s valom, našao se pod vodom, u potpunoj tami. Shvatio je da umire. Razmišljao je:
– “Smrt je došla i sad ću doći pred Boga.” Rekao je:
– “Bože, idem k Tebi! Budi milostiv, primi moju dušu!” Ugledao je svjetlo Božje prisutnosti. i začuo glas: Ne brini za tijelo. Ne treba ti.
Vidio je i dvije zrake svjetla, a znao je da su te zrake dva anđela, iako nisu bili nalik ljudima. Oni su nekamo odnijeli njegovo tijelo.
Njegova duša bila je oduševljena s onim što vidi nakon smrti. Iako bez tijela, bio je svjestan sebe, s rukama i nogama.
Bio je okupan svjetlošću koja je bila Ljubav Božja, koju je teško opisati ljudskim rječnikom jer na zemlji ne postoji takvo iskustvo.
Vidio je potom jednu prelijepu katedralu u koju je želio ući. Oko njega su se počeli okupljati ljudi. Kasnije je shvatio da su to sve ljudi kojima je pomogao da se spase i dođu u raj.
Onda je došlo vrijeme da vidi svoj život na zemlji, kao na filmu. Vidio je cijeli život kao na filmu. Sve što je bilo dobro i sve što je bilo loše. Kao da je Bog pritisnuo neku tipku a onda je pred njim prolazio cijeli život, od rođenja na dalje, sve dobro i sve loše.
Vidio je da kad povrijedi nekog ne vrijeđa samo tu osobu nego Isusa koji je u toj osobi. Isus mu je dao da vidi svaku bol koju je prouzrokovao, sav teret svojih grijeha, da vidi koliko ga bole grijesi za koje se ne pokajemo ili ih pravilno ne priznamo. Oni grijesi koje priznamo ne vrijeđaju ga.
To saznanje ne bi mogao podnijeti da nije bilo okupan svjetlom Božjim, Ljubavlju. A onda je vidio sve svoje dobre misli, riječi i djela i trpljenja koja je prinosio Bogu. To je bilo kao melem za dušu.
Ništa nije bilo skriveno. Sve je bilo potpuno jasno. Sve dobro i sve loše.
Čuo je glas koji je rekao:
„Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase. Došli su vam u susret da slave Boga pred kojim stojite s vama. Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase – svojom molitvom, trpljenjem i ljubavlju”.
Shvatio je kako je Bog onaj koji spašava, a mi smo ODGOVORNI NE SAMO ZA SVOJE SPASENJE, VEĆ SMO ODGOVORNI I ZA SPASENJE DRUGIH.
I mi smo oni koji na neki način sudjeluju u spašavanju. Trebamo spašavati druge.
Ako to budemo činili onda ćemo susresti one kojima smo pomogli da se spase po našoj molitvi, po trpljenju ili na koji drugi način. Oni će nam doći u susret nakon naše smrti. Oni su također oni koji se mole za nas. Oni se žele odužiti jer su jako zahvalni.
Odjednom se pojavio oblak koji je jurio na njega.
Isprva je bio bijel, ali je s vremenom postajao crn, poput zastrašujućeg tornada. Odjednom se našao kao u nekom kavezu, a oblak je odavao oblik zvijeri koja bjesni na njega. Ono što je bilo zastrašujuće nije toliko pojava zvijeri nego mržnja koja je sijevala iz zvijeri. Urlao je vikao strašne psovke.
Znao je da mu ta zvijer ne može ništa naškoditi. Znao je da ga sotona mrzi. Rekao mu je da ga proklinje i da će učiniti sve da ga baci u pakao.
Mrzio ga je iz dva razloga:
1. prije svega zato što je svećenik
2. želi mu se osvetiti za sve one duše kojima je bio okružen jer ih je spasio
Vidio je da sotona mrzi svećenike, ali i druge koji mole i prinose svoje trpljenje za obraćenje grešnika i spasenje ljudi, jer istrgava duše iz sotononih ruku i daje ih Bogu.
I zbog toga nas Sotona mrzi i progoni – čini sve da nas obeshrabri, udalji od molitve i odvoji od Boga, kako se ne bismo ispovijedali, ne bismo išli u crkvu i činili dobro. Njegova je želja da se zatvorimo u svoju sebičnost i konformizam.
Dok se sotona zalijetao na njega anđeo ga je učio što da moli.
“Po Njegovoj pregorkoj muci – smiluj mi se!”
To su bile riječi iz krunice božanskog milosrđa, ali malo promijenjene, jer sam već bio na “drugoj strani”. Moja duša bila je s Bogom i više nisam bio među ljudima. Ovu molitvu sa mnom je izgovorio moj Anđeo čuvar, koji je stajao pored mene.
Svećenik svjedoči kako je tada čuo riječi:
“Dao sam vam do znanja snagu Moje milosti. Kad duša prizove Moje milosrđe, Sotona postaje nemoćan. To je snaga Moga milosrđa. Ovo vam je dato u Krunici Božanskog milosrđa. Upoznao sam vas s ovom moći, i dovoljan je jedan poziv da se Sotona povuče.
Čistilište
Čistilište je samoća ili je tama – ovisno o stanju grijeha u kojem se ljudi u njemu nalaze. Čistilište je velika patnja.
Neki se slojevi Čistilišta ne razlikuju od Pakla. Jedina je razlika u tome što postoji nada da ćemo se na kraju vremena izvući iz čistilišta. Na posljednjem sudu, duša će izaći iz Čistilišta i biti spašena na nebu. Nema nade za izlazak iz pakla, jer je pakao vječan.
Svatko tko u trenutku smrti zaniječe Boga i odbaci Božju milost, otići će u pakao. Jer Bog do kraja, do posljednjeg trenutka, daje mogućnost spasenja.
Bez obzira koliko je velik grešnik i koliko su grozni grijesi koje je počinio, on može biti spašen do posljednjeg trenutka svog života. Tko god u ovom trenutku potpuno odbaci Boga, bit će proklet.
U čistilištu je susreo dvije osobe iz svoje obitelji od kojih mu je jedna rekla:
“Borite se za nebo, razgovarajte o čistilištu, govorite o tome u svojim propovijedima!”
Jedan od svećenika rekao mi je što da kažem. Poželio je da je i sam propovijedao o tome, rekao je kako je svoj život potratio donoseći loše odluke. Naglasio je kako su duše u Čistilištu zahvalne na svakoj molitvi. Međutim, također je skrenuo pozornost na činjenicu da su ove molitve i svete mise za njih prinošene. Pomažu im u mjeri u kojoj su ih cijenili za života .
To je nevjerojatno iskustvo – duše u Čistilištu znaju tko se moli za njih, ali nažalost ne mogu si pomoći. Sveta misa je najveća snaga!
Duša u Čistilištu, sve bliže i bliže nebu, osjeća sve više svjetlosti i sve više vidi – vidi perspektivu neba. U Čistilištu je užasna čežnja za Bogom. Ova čežnja uzrokuje prodornu bol.
Tamo stravično boli zbog svih propuštenih prilika kad smo mogli biti na misi, kad smo se mogli pričestiti, kad smo mogli izgovoriti molitvu ili učiniti nešto dobro. Ova bol je žaljenje zbog izgubljenih prilika za dobro …
Gospa svakodnevno posjećuje duše u Čistilištu – tamo nema osjećaja za vrijeme. Svaki posjet Gospe veliko je olakšanje za svaku dušu u Čistilištu. Te duše imaju najveće olakšanje od patnje na marijanske svetkovine.
Većina duša na Božić napušta čistilište i odlazi u nebo, jer je Isus sišao na zemlju spasiti ljude. Dan Svih Svetih ujedno je dan tako velikog oprosta.
Povratak na Zemlju
Osjećao je veliku čežnju za ulaskom u nebo! A onda je čuo riječi:
“Šaljem te natrag na zemlju.”
Ali započeo sam svojevrsni spor s Gospodinom Isusom, jer se nisam htio vratiti na zemlju – tamo mi je bilo tako dobro! Gospodin Isus je rekao:
“Da – znam da želiš biti ovdje, jer i ja želim da budeš ovdje sa mnom što je prije moguće. Jer želim da svaka duša sa Mnom bude ovdje sretna i bude sa mnom što je prije moguće, ali tvoja misija na zemlji još nije ispunjena. Još uvijek moraš puno trpjeti, puno moliti i puno voljeti da bi mi priveo mnogo duša ”.
Gospodin Isus ima nevjerojatnu nježnost i delikatnost koja je neopisiva! Odgovorio sam na ovo:
“Ne!”.
Gospodin Isus je nastavio:
“Vrati se i razgovaraj o onome što si vidio. Reci svima koliko volim svaku dušu. Reci svima koliko mi nedostaje svaka duša kako bi bila sretna i bila uronjena u mene.
Reci svima da čekam sve. Recite svima da me mogu naći živog i stvarnog na zemlji. Baš kao što me vidiš ovdje, baš kao što me i na zemlji svi mogu susresti u svetoj pričesti. U svetoj misi čekam na sve vas.
Kad svećenik u posveti podigne Hostiju, ne sagnite glave, ne zatvarajte oči, već me pogledajte! Jer iz ove Hostije ja gledam vas, gledam vas s ljubavlju i dolazim s ljubavlju onima koji Me prihvaćaju s ljubavlju kako bi svoju dušu ispunili Mojom ljubavlju i snagom u borbi protiv zla. Govori o tome! “.
Ponovo na obali
Nakon ovog posljednjeg razgovora s Gospodinom Isusom, u kojem me poslao natrag na zemlju, čuo sam riječ:
“Ustani!”
U tom sam trenutku osjetio tlo pod nogama; Osjetio sam kako su mi se vratila osjetila, vratio se osjećaj tijela. Osjećao sam se kao da sam na dnu vode i pitao se kako ću doći do obale sada kad sam na dnu oceana! I čuo sam riječi:
“Ispravi se!
Tako sam se uspravio i glava mi je izašla iz vode. Bio sam uronjen do brade. Tada sam čuo:
“Iziđi iz vode!”
Tako sam krenuo prema obali i izašao na potpuno isto mjesto na kojem sam ušao u vodu. To je bilo fizički nemoguće jer je plima cijelo vrijeme trajala!
Vratio sam se u život jer je Bog to želio. Niti na trenutak nisam osjećao umor, a nisam se ni gušio ni hvatao zrak. Bilo je to kao da sam samo na trenutak potonuo i izašao iz vode – ništa drugo! .
Određeni preživjeli imaju iskustvo kliničke smrti bez ikakvih vizija. Treći pak imaju viziju zla. Takve se osobe sjećaju onoliko koliko Bog želi da ih pamte – onoliko koliko je potrebno ili onoliko koliko mogu i trebaju proslijediti drugima.
Čovjek se neće probuditi iz kliničke smrti samo zato što se želi probuditi, već zato što Bog to želi. Bog je taj koji vlada cijelim svijetom. Čovjek neće živjeti ni jedne sekunde duže nego što je Bog to planirao. Dakle, ako postoji iskustvo kliničke smrti, to je u Božjim planovima.
Ne ovisi o čovjeku što će vidjeti i kakve će vizije doživjeti tijekom kliničke smrti.
Preživio sam smrt. Sigurno je bilo vrijeme mog odlaska na onaj svijet. Određuje se vrijeme naše smrti. Ovako mi je priopćeno tijekom mog putovanja s “one strane”. Vrijeme naše smrti određuje se u vrijeme našeg rođenja.
Bog je već odredio vremensko ograničenje – koliko ćemo dugo živjeti i misiju koju moramo ispuniti. Hoćemo li to ispuniti, ovisi o nama, jer smo slobodni. Okolnosti smrti se mijenjaju. Mogu se mijenjati do posljednjeg trenutka, ali datum smrti je unaprijed određen.
„ljudima je jednom umrijeti, a onda na sud” (Heb 9,27).
