Ivo Daalder bio je visoki dužnosnik Ureda Nacionalnog vijeća za sigurnost (NSC) u vremenu kada je na njegovu čelu bio Anthony Lake, inače savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Billa Clintona, u svojoj knjizi “Put do Daytona” otkrio je brojne potankosti kako se Bijela kuća odnosila prema Bosni i Hercegovini te se, uz kombinaciju nedavno otkrivenih Clintonovih transkripata koji se tiču toga vremena, može s velikom pouzdanošću detektirati što je dovelo do Daytonskog mirovnog sporazuma, piše Večernji list BiH.
Ratni izvjestitelj Guardiana Julian Borger nedavno je upravo objavio svoju analizu, po kojoj dokumentacija iz novootvorene Clintonove digitalne knjižnice sugerira da je Washington prije Srebrenice, odnosno Oluje, igrao na posve drugu kartu novog sporazuma koja bi zadovoljila Srbe, odnosno Slobodana Miloševića, posve suprotno od onoga što se dogodilo u Daytonu. Naime, prema tome planu, bilo je zamišljeno da većina teritorija Bosne i Hercegovine pripadne, zapravo, srpskoj strani uz mogućnost da se, sukladno sporazumu bošnjačkog ratnog lidera Alije Izetbegovića i čelnika Narodne skupštine RS-a Momčila Krajišnika iz Ženeve iz 1993. godine, dopusti Srbima da nakon dvije godine od zaustavljanja rata mogu provesti referendum o odcjepljenju.
No, Borger, jednako kao i hrvatski diplomat iz toga vremena Vitomir Miles Raguz u knjizi “Who saved Bosnia”, navodi na posve drugi trag, što je nevoljko o promjeni strategije SAD-a priznao i sam Daalder u jednome u intervjua koji je dao nakon postizanja Daytonskog sporazuma, napose o tome što se skrivalo iza zavjesa Bijele kuće. Iako to i Daalder navodi kao jedan od razloga, posve je izvjesno kako je hrvatska ofenziva hrvatskih snaga sastavljenih od Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) kroz Oluju i druge vojne operacije bila ključna za promjenu odnosa na terenu, a napose za promjenu plana o definitivnoj podjeli BiH. A promjena odnosa Washingtona, po Daalderu, odnosila se na primjenu strategije štapa i mrkve – prema svim stranama na početku ljeta 1995. godine.
To je podrazumijevalo poruke Srbima da je SAD spreman povući embargo na oružje bošnjačkoj strani te izvoditi zračne napade godinu dana… No, istodobno i poruka Bošnjacima i Hrvatima da su spremni otići ako ne surađuju, objasnio je Daalder. “U kolovozu 1995. promijenile su se tri stvari koje su omogućile uspjeh strategije krajnje igre. Prvo, Hrvati započinju veliku kopnenu ofenzivu. Prvo u Hrvatskoj u kojoj su iselili sve Srbe, a onda, u konačnici, zajedno s bh. stranom BiH i počinju pobjeđivati Srbe”, ističe Daalder. Dodao je kako se na taj način uspjelo doći do zacrtanih 50:50 teritorija između zaraćenih strana.
Po njegovim riječima, drugi važan događaj koji se mogao vidjeti kao zaokret jest NATO-va kampanja masovnih zračnih udara na srpske položaje kao odgovor na granatiranje sarajevske tržnice krajem kolovoza. “Zajedno s kopnenom kampanjom koju provode Hrvati i Bošnjaci, mijenjaju teritorijalnu ravnotežu na terenu”, priznaje on. Treća važna stvar koja se dogodila je odluka samoga Slobodana Miloševića da preuzme nadzor nad Srbima.
