“Dragi navijači Dinama, svi vi koji volite klub i svi vi, a svjedočimo da nas je svakim danom sve više, koji ne želite biti ‘tiha’, ili, bolje reći ‘ušutkana’ većina. Nemam drugog načina obratiti se, pa ću iskoristiti ovaj, jedini koji mi preostaje, izazvan ponovo nadrealnim i nevjerojatnim tekstovima i objavama u hrvatskim medijima nakon prve pobjede Dinama u Europa ligi i vodećeg mjesta u skupini.
Čitam tekstove, reakcije i pitam se, Bože, je li to istina? Postoji li u ovoj zemlji, ali i mnogo šire, ijedna institucija – a Dinamo jest institucija – koju se tako nemilosrdno, toliko bestijalno i bestidno napada, rastura, obezvrjeđuje i vrijeđa? Svima vama koji promišljate malo dublje jasno je – ne postoji. Akcija ‘ubijmo Dinamo’, a to će značiti, zapamtite ove riječi i ‘ubijmo hrvatski nogomet’ traje već barem deset godina i poprimila je razmjere nezapamćene odmazde. Odmazde za ono što je u Hrvatskoj nepodnošljivo – a to je uspjeh. Uspjeh koji je davno izašao iz ovih naših granica i ostavio mnoge da tužno gledaju i da na sve načine taj uspjeh pokušaju uniziti, obezvrijediti. Za te neuspješne duše kada Mate Rimac izgradi tvrtku i automobil budućnosti to je prijevara, to je magla, automobil koji za njih nikada nije odradio nijedan test. Kada Zdravko Mamić napravi najuspješniji nogometni klub u ovom dijelu Europe to je laž i to je prijevara. Za dobrim konjima se i prašina diže.
Gledao sam jučer utakmicu i baš kao i svi vi, drhtao, strepio. Nije lako, igramo teško, mučimo se, ali muči se i Barcelona, muče se mnogi velikani – je li samo Dinamu zabranjeno igrati teško, namjerno neću reći loše? Izgleda da jest. Postoji li jedan potez kojeg možemo povući, a da ga medijska klika i mrzitelji ne ispljuju, ne obezvrijede? Ne postoji. Naravno da sve te emocije kipe u meni i da bi se, vjerojatno, danas opet zabavljali dragi novinari jer bi na pressici buknuo vulkan, ponovo bih ja bio prostak i luđak, ali pitam vas – niste li već umorni od tog bijesa kojeg sikćete, kojim gadite i kojeg ljudi sve više prepoznaju pa vam tiraže i klikovi postaju sve jadniji i jadniji? Što se mene osobno tiče, nema me u Hrvatskoj već dugo, borim se i siguran sam da će, kada se razgrnu silne koprene laži, objeda i mitova, pobijediti pravo, a nadam se, nakon toga i pravda. Ali i dalje traje masakr divljaka, kao da sam svemoćan, kao da sam nadčovjek kojeg treba ubiti. Pa ću u samo nekoliko rečenica pokušati sažeti bit ovog javljanja- ništa nisam ukrao ni odnio iz Dinama.
Razlog je jednostavan- kada sam došao, zajedno s gospodinom Barišićem, Dinamo je bio u ligi za bedake i s dugovima višim od Sljemena. Iz praznog se ne može uzeti, a rupe se moraju krpati. 15 godina kasnije Dinamo je, kako to volim reći, ‘pun ko brod’, jedini hrvatski klub koji mirno plovi ovu i sljedeću sezonu, bez otpuštanja, s definiranim igračkim kadrom, s čvrstim stručnim stožerom. Fantastično je kako se svaki dan nariče nad propašću gospodarstva, a propast nogometa nam je toliko blizu da je zapravo nevjerojatno kako se ignoriraju i ponižavaju dugoročni poslovni potezi Dinama. Ne postoji novo normalno, sve je nenormalno, ali kad je Dinamo u pitanju – koga briga. 14 sezona- 13 europskih nastupa. Bilo je posrtanja, padova, ali i velikih uspjeha i sjajnih rezultata. Zanimljivo- za sva posrtanja kriv je Mamić- Zdravko, a sada i Zoran kao kolateralna žrtva, a za sve uspjehe zaslužni su igrači, Bjelica, dragi Bog, sreća. Je li Bjelica u Dinamo došao po Duhu Svetom s uvjetima kakve nije imao u nijednom klubu prije? Nije. Je li Olmo bio u Dinamu mnogo ranije? Gojak i Moro i Ademi i Livaković i mnogi drugi? Jesu.
Ne može se, ili se barem u poštenom novinarstvu ne bi smjelo mjeriti jednim metrom uspjehe, a drugim neuspjehe. Kada ništa više nije normalno u svijetu koji nas okružuje, nije moglo biti normalno niti ono što su treneru i igračima dodijelili isti ljudi koji su ih i doveli u klub. Ali ovo uopće nije priča o Bjelici. Jako mi je drago da nastavlja raditi u hrvatskom nogometu, da će uz njega sigurno Osijek biti jači, a samim tim i hrvatski nogomet, posredno, nadam se, i Dinamo. Sada Rijeka gubi u Europa ligi, poraz protiv AZ bio je baš bolan, da ne kažem naivan. Ali Rijeka je pošteđena medijske ,kante za napucavanje’ – i to je dobro. Daj nam Bože i Rijeke i Osijeka i Hajduka, Lokomotive ili Gorice u Europi. Ali neće ih biti ako ćete pljuvati po onima koji već godinama vuku hrvatske klubove i hrvatski nogomet, koji omogućavaju da drži glavu iznad vode.
Zdravko Mamić je proglašen ultimativnim zlom, nahuškani su na njega uskoci, poskoci, upregnute sile pravosuđa (nelegitimne), a za to vrijeme Dinamo je osvajao naslove, platio poreznih davanja koliko cjelokupni hrvatski sport zajedno, pa puta tri ili pet. Darovao je srebrnoj reprezentaciji kralježnicu, a i opet će, jer će sutra Livaković, Moro, Gvardiol, Majer, Ivanušec, Franjić biti apsolutni nositelji igre ‘Vatrenih’. U tom je razdoblju, odlaskom iz Dinama i transferima u klubove Petice barem stotinjak nogometaša ušlo u kategoriju milijunaša, riješivši svoju i egzistenciju svojih obitelji za generacije.
Izgrađena je najproduktivnija nogometna akademija u ovom dijelu Europe, uvažavana i cijenjena u svijetu. O ulaganjima u stadion koji nije u vlasništvu kluba besmisleno je govoriti. Dovodili smo u klub najbolje moguće strance (ima li bilo koji novinar i komentator na portalima uopće predodžbu koliko je teško, ili nemoguće, dovesti u hrvatsku ligu kvalitetnog stranog igrača – mislim da nema), igrače koji su radili razliku i koji su donosili i naslove, koji su mogli izboriti Europu. Griješili smo. I pogađali.
