Kad božićno ozračje zaodjene naš kraj, molitve orose vjernička srca i probude radost koja zagospodari u međuljudskim odnosima. Cijela priroda prigne glavu pozdravljajući dobrog Gospodara koji jednako izlijeva svoj sjaj na dobre i loše, ta Bog je to, Istina koju traži ljudsko srce.
Ta istina je vjekovima bila osporavana, iako se u svemu očitovala njezina nazočnost. Svekolika ljudska civilizacija praćena je vječitom borbom dobra i zla. Tako je i sada. Blago onima koji su na strani dobra, koji su lučonoše, koji osvjetljuju staze do Betlehema gdje Novorođeno Dijete pruža ruke običnim pastirima i moćnim kraljevima, ne pitajući ih za naciju, ni podrijetlo.
U našem kraju se od davnina osjećao duh Božića, unatoč političkim neprilikama, unatoč zarazi i nevremenu, unatoč svim nedaćama koje su se izmjenjivale. Vjera je bila i ostala najveća snaga ovog kraja, baština dobivena u naslijeđe i posuđena od potomaka, dužni smo ju oplemeniti.
Malo je zrelijih generacija čije djetinjstvo nije obilježila večernja molitva u obitelji. I danas nam materine priporuke zvone u ušima; za bonike i nevoljnike, za upravitelje naroda i država, za redovnike i redovnice, za duše u čistilištu, za voka i težaka…
Ova zadnja se vremenom zamijenila novom i najdražom; za ćaću koji radi u tuđem svitu. Pri toj preporuci svi ukućani bi živnuli, uspravili se na stolici i vratili u stvarnost iz misli u kojima su plutali. Djeca bi se međusobno pogledala zatomljujući smijeh što je tinjao u malim glavicama. Ćaćin očenaš se izgovarao s posebnom pobožnošću, do ganuća. Pri tom bi se materi orosile oči pa bi instiktivno pomilovala najbliže dite.
– Kad će ćaća doći? – čulo se uobičajeno pitanje poslije molitve, iako se dobro znao odgovor.
– Još, dok se svane tri puta – odbrojavala je mala Ružica ushićeno – meni će ćaća donit bundu s kapuljačom – ponavljala je svaku večer isto.
– Ako budete dobro molili i dobro učili, svakom će se kupiti ponešto – obećavala bi majka.
Tim obećanjima grijala je dušu i ulijevala nadu. A nada se ispunila očevim dolaskom iz Njemačke u predbožićno vrijeme. Onda bi on zamijenio mater u molitvi, molio je brže i kraće, iz starog molitvenika. Predvodio bi pjevanje Božićne pjesme, nekako gordo i svečano su zvučale riječi „ u sve vrime godišća – mir se svitu navišća!“
I danas, kad se zapjeva ta pjesma našim pučkim napjevom, zatopli oko srca. Poprilično smo se osvijestili u poimanju izvornog i autentičnog, našega. Polako odbacujemo nametnuta uvjerenja o konzervativnosti i primitivizmu što su nam ga pripisali sljedbenici suvremene ispraznosti.
Usudit ću se izreći osobno uvjerenje po kojem su naše matere najveći čuvari ljubavi koja još gori u nama. Branila nas je ta ljubav od svih životnih nedaća. Nije nam naudila ateistička ideologije, niti su nas spasili bučni domoljubi. Mi smo odavno blagoslovljeni u našim majkama i tetama, poniznim moliteljicama koje su bile spremne moliti za svoje neprijatelje. To je velika krepost malih ljudi.
Po zdravoj vjeri smo opstali, po njoj imamo priliku graditi bolji svijet, svijet susreta i nade. Samo tako ćemo opravdati svoje ljudsko poslanje. Daj Bože i Sveto Porođenje Isusovo da ta molitva i dalje odzvanja ispod ovog neba našega.
Iva Bagarić/Tomislav city
