Tomislav Mamić jučer je obznanio da ulazi u utrku za gradonačelnika Splita. Najveći domaći poslodavac i vlasnik daleko najjače kompanije u Dalmaciji – Tommy, vjerojatno je svojom kandidaturom pomrsio “račune” mnogima.
Radi se o tome da me brojni sugrađani i poznanici već neko vrijeme nagovaraju da se aktivno uključim u kampanju za izbor gradonačelnika i budućih članova Gradskog vijeća jer smatraju da mogu napraviti iskorak i donijeti pozitivne promjene. Dugo sam razmišljao i konačno se odlučio aktivirati i pokušati nešto napraviti u tom smislu – kaže budući nezavisni kandidat.
Tko je zapravo Tomislav Mamić? Rođen je 1959. godine u Sremskim Karlovcima, predgrađu Novog Sada, na Dunavu i na putu prema Beogradu. Rodio se tri godine nakon što su se njegovi iz Mijakova Polja kod Tomislavgrada doselili u Vojvodinu. No, tu nije bio kraj obiteljskog puta. Nije ih previše držalo mjesto, snovi se tu nisu ostvarili. Roditelji su otišli na rad u Njemačku, gdje su zajedno sakupili, uz silna odricanja, 50 godina mukotrpnog rada. Majka je odlazila na rad i vraćala se, a od 1977. godine, kad je Tomislav postao punoljetan, ostala je u tuđini raditi do mirovine.
Gastarbajtersko je, dakle, dijete, a za njegovo formiranje nije nevažno što je u ključnom razdoblju razvoja i odrastanja, na prijelazu iz djetinjstva u svijet odraslih, promijenio životnu sredinu, kulturu življenja, govor, običaje… Kao završeni srednjoškolac, iz vojvođanske je ravnice, gdje je proveo djetinstvo, stigao na more. Brzo je učio kako se adaptirati na promjene, socijalizirati se, kako kretati iz početka. Ono što je donio sa sobom, specifičan lalinski naglasak i mirnoću ravnice u glasu, do danas nije posve izgubio.
U Split nije dospio slučajno. Njegovi su se namjeravali vratiti bliže rodbini, ne u posve opustjelom Mijakovu Polju, nego u Hrvatskoj. Kad se biralo između Zagreba i Splita, djeca su (dva brata i dvije sestre) htjela na more. Tu je bila i sva rodbina.
Djed mu je još 1969. godine izgradio kuću na splitskom Kmanu. Ali, za početak su Mamići 1977. godine izabrali lakšu opciju i nastanili se u Kaštel Lukšiću. Naposljetku, kupljena je kuća i na Visokoj, rubnom naselju grada u kojemu će Tomislav Mamić stolovati kao najuspješniji dalmatinski poduzetnik.
Svoje carstvo gradio je od nule, naravno, uz podršku obitelji i suradnika, ali, zanimljivo, nije počeo ni kao privatni poduzetnik ni kao trgovac.
S malom privatnom trgovinom “Kike”, otvorenom 1989. godine u 22 četvorna metra garaže, u sklopu obiteljske kuće Mamićevih u Kaštel Lukšiću, inicirana je cijela priča oko “Tommyja”, ali taj dućan nije vodio Tomislav, nego njegov brat Miroslav. U drugoj kući, na Visokoj, dvije godine poslije, opet u garaži, otvoreno je prvo malo skladište u sklopu veleprodajne tvrtke.
To su već bile prve blage konture budućeg velikog biznisa, ali Tomislav je još radio u “Diokomu”, poznatijem kao “Jugoplastika”, i to u pogonu u Muću. Školujući se uz rad, završio je Višu tehničku školu u Splitu, pa je radio kao samostalni tehnolog u proizvodnji. Nakon Muća, neko je vrijeme radio i u Splitu, u Galanteriji iste tvornice, kao konstruktor alata i naprava.
U trgovinu je ušao tek 1992. godine pokrenuvši “Tommy”. Ime je osmislila sestra, ona se bavila papirologijom, dok se Tomislavu žurilo u posao. Ime “Tomi”, kako su ga uvijek skraćeno zvali, u engleskoj verziji poslovnije je zvučalo. A još se nije znalo za Hilfigera.
Trgovinu je izabrao, kako sam voli reći, natjeran životnim okolnostima. Supruga je ostala bez posla pa je radila u bratovoj trgovini, a ni “Diokomu” nitko nije proricao baš izglednu budućnost. U dogovoru s ocem, valjda i uz ponešto neverbalne potpore, preuzeo je trgovinu i počeo širiti posao.
S očevim markama? Miran i gotovo melankoničan Tomislav na takve primjedbe uvijek podigne obrve i gotovo uvrijeđeno zna reći: “Otac mi je pomogao s 10 tisuća maraka kod useljenja u stan, sve sam drugo stvorio sam zajedno s ljudima s kojima sam gradio tvrtku.” Vrlo brzo posao je s jedne narastao na tri trgovine pod imenom “Kike”, do 2000. godine i na šest, pa ih je Tomislav otkupio od brata i uklopio u svoj veliki lanac.
“Tommy” je ekspanzivno rastao. Za samo tri godine, otvaranjem velikog prodajnog centra u Solinu 1995. godine, postao je maloprodajni brend. Rast je, u dobroj mjeri, potaknula suradnja s “Franckom”, koji je Tomislavu Mamiću osigurao poziciju ekskluzivnog distributera. Voditi distribuciju tako dominantnog i traženog proizvoda značilo je pozicionirati se na tržištu lakše i brže od konkurencije. No, i taj je privilegij trebalo zaslužiti, a povjerenje opravdati.
S prvim velikim objektom počelo je nezaustavljivo širenje. Za 10 godina “Tommy” se već dičio s 40 većih maloprodajnih, standardiziranih objekata u kojima je dnevno kupovalo 50.000 ljudi, s više od tisuću zaposlenih i preko milijardu kuna prometa. Danas Tomislav Mamić, iako u punoj snazi, upravlja tek strategijom i organizacijskim ustrojem, dok sve operativne poslove prepušta menadžerskom kadru koji je ponikao i razvijao se u “Tommyju”. Posao ga ispunjava, a rekreacija i putovanja opuštaju. Formulu uspjeha ne namjerava mijenjati.
Iako predan poslu, zatajan, nije asket. Voli luksuz, skupe automobile, jahte. U tome ima dosta dodirnih točaka sa Željkom Kerumom (ako se izuzmu maybach i hammer, nimalo ne zaostaje), ali o tome se vrlo malo zna. Jer, Mamić ne želi biti vijest. Ako se i dogodi da nečim privuče pažnju, prašina oko njega vrlo brzo se slegne, ako se uopće i podigne.
Izjavio je da se ne osjeća krivim i da se radi o različitim tumačenjima pojedinih knjigovodstvenih dokumenata. A potom je uplatio 1,5 milijuna kuna u proračun. Sve je bilo gotovo u trenu, teške riječi i medijska trakavica su izostali. Ni riječi o tome da je žrtva progona.
Nije javno prosvjedovao ni kad su ga godinama zavlačili u Marini kod Trogira, gdje je godinama čekao prenamjenu zemljišta za koje je dao obilnu akontaciju. Bila je to vjerojatno cijena koju je morao platiti kao investitor koji nema političko zaleđe. Politika ga ne zanima, njom se ne kani baviti niti s njom petlja.
Jednom je bio na rubu da pokuša kao član Inicijalnog odbora Velog Mista, ali se nakon nekoliko sastanaka zahvalio. Objasnio je da mu nitko nije htio jasno kazati koji su ciljevi i strategija. Zanimalo ga je žele li pomoći zajednici ili rješavati svoje probleme i ostvarivati osobne interese.
Krasi ga spremnost da surađuje, da se upustiti u saveze, udruge i partnerstva, ali još više to da je u stanju, bez previše emocija i premišljanja, odustati kad mu stvari nisu po volji. Udaljio se od angažmana u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, izišao je iz NTL-a (Nacionalni trgovački lanac) koji je pokrenuo zajedno s Kerumom, “Plodinama” i “Presoflexom” radi koncentracije nabave i dobivanja boljih uvjeta na tržištu. Odavno više nije član Rotary kluba, prvi se ohladio od planova grupe poduzetnika da pokrenu medij u Splitu, naprasno je odustao i od članstva u Nadzornom odboru Hajduka.
Ne odustaje od vlastita puta na kojemu se strpljivo, uz umjerenost i diskreciju, uspinjao do vrha. Doživio je i takvu satisfakciju da ga nekadašnji kralj dalmatinske maloprodaje poziva u zajednički posao u kojem će Mamić biti lider jer je “veći i jači, a većeg i jačeg treba slušati”.
Mamićev “Tommy” prešao je respektabilnih dvije milijarde kuna godišnjeg prihoda, 40 milijuna kuna dobiti, 2500 zaposlenih i oko 800 milijuna kuna imovine. Manje je poznato da je, preko tvrtke “Petason”, dalmatinski lider u proizvodnji mesa, a preko “Bobisa”, u koji je nedavno ušao, želi vodeću ulogu u proizvodnji kruha i kolača. Te uspješne tvrtke podižu Mamićeve brojke za još nekoliko stotina radnika, preko 3000, i desetaka milijuna kuna prihoda. U biznisu je i s nekretninama, piše Slobodna Dalmacija.
Koliko je danas financijski težak Tomislav Mamić, teško je izračunati, ali ne računajući vrijednost brenda i tržišnu poziciju, samo imovinom, što tvrtke, a što osobnom, prešao je – milijardu kuna.
Gdje još tako uspješan poduzetnik i bogat čovjek može naći motivaciju? Još novca. Ponuda za prodaju tvrtke, izdašna, na stolu je već neko vrijeme, ali o njoj Mamić ne razmišlja ozbiljno jer “ne vidi kojim bi se to drugim poslovima bavio”.
“Tommy”, tvrdi, ne vodi zbog utrke za novcem i to mu odavno više nije glavni motiv. Želje u materijalnom smislu je ispunio, ali i dalje mu ostaje izazov da se dokazuje i sebi i drugima, da ispituje koliko može i dokle može stići. Zanima ga turizam, a budućnost, što se biznisa tiče, vidi u zdravoj prehrani. Ima svoj OPG, bavi se mišlju o ozbiljnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Njegov univerzalni savjet, kao čovjeka koji je uspio ostvariti gotovo sve ciljeve, onima koji počinju kratak je i jednostavan – važno je usuditi se i krenuti, ne plašiti se rada. I stalno učiti, poručuje Tomislav Mamić.
HERCEGOVAČKI PORTAL
