Po djedu Hrvat, a baki Srbin, bečki liječnik dr. Marko Gospodnetich napisao je otvoreno pismo povodom izjave načelnice Drvara Dušice Runić da je hrvatska zastava na zgradi policijske postaje provokacija.
Isto prenosimo u cijelosti:
„Obraćam Vam se otvorenim pismom s nadom da ćete moje promišljanje o nedavnim napisima oko isticanja zastave Hercegbosanske županije na policijskoj postaji u Drvaru objaviti.
Ja sam dr. Marko Gospodnetich, živim u Beču kao liječnik, a moji preci su u Austriju došli iz nekadašnje Jugoslavije. Djed mi je bio Hrvat iz Drvara, a baka Srpkinja iz Beograda. Kao ponosni Hrvat mješanac ja se osjećam slično kao i naš ponos Novak Đoković naspram Hrvata. Osjećam se Hrvatom s izrazitom simpatijom prema mojoj sekundarnoj rodbini, Srbima. Odmah moram napomenuti da su moji djed i baka bili antikomunisti i iskreni vjernici intelektualci. Nismo odgajani u duhu komunističke antivjerske Jugoslavije, a zbog obiteljskog porijekla smo se naučili biti oprezni prema svakoj vrsti isključivosti.
Upravo ta obiteljska povijest i moja iskrena vjera u mogućnost ekumenizma je mene kao Hrvata sa srpskom rodbinom i vjernika ponukala da Vam se obratim i ukažem na opasnost koju neki lokalni politički dužnosnici svojim nesmotrenim izjavama izazivaju.
No krenimo redom
Država Bosna i Hercegovina je zahvaljujući Daytonskom sporazumu konačno došla do kakvog takvog mira. Nakon užasa Srebrenice i nakon mnogobrojnih žrtava došlo je do podjele u dvije federalne jedinice s nekoliko županija. Jedna od tih županija s većinskim hrvatskim stanovništvom jeste i Hercegbosanska županija u kojoj se nalazi općina Drvar u kojem većinom žive Srbi. Ja bih rekao da je to dokaz da se radi o županiji u kojoj Srbi nisu protjerani nego se za razliku od nekih drugih krajeva mogu vratiti i graditi svoj život. Takva županija bi u normalnim uvjetima mogla bit primjer suživota, da nije lokalnih političara koji nisu ništa naučili iz krvavog rata.
Jedna od takvih je po mojoj procjeni i načelnica Drvara, gospođa Dušica Runić. Iz svojeg ureda načelnice grada koji se nalazi u Hercegbosanskoj županiji, u Federaciji u i BiH, okružena zastavama Republike Srpske i Republike Srbije, bez i jednog simbola Federacije, BiH ili županije, ova lokalna političarka narodu soli pamet o tome kako je vrijeme da se radi na suživotu i toleranciji, a povod joj je postavljanje zastave Hercegbosanske županije na službene prostorije iste te županije.
U normalnom svijetu bi joj novinar postavio nekoliko podpitanja o zastavama koje su iza nje i tako joj ukazao ne nelogičnost njezinih izjava, ali ni novinari u BiH nisu očito imuni na ludilo i nepismenost u logičkom vođenju razgovora.
Gospođa načelnica govori o neustavnosti grba i zastave Hercegbosanske županije, ona izigrava i tužitelja i kadiju, a kao argument navodi navodnu uvrijeđenost svih Srba postavljanjem hrvatske zastave na službenu zgradu policije. Uvjeren sam da ni izdaleka svi Srbi nisu uvrijeđeni hrvatskim grbom nego da većina Srba čuva svoje srpstvo i poštuje tuđe. Normalnog Srbina sigurno ne vrijeđa hrvatski grb, pod uvjetom da i oni imaju puno pravo koristiti svoje nacionalne simbole.
Pitanje koje se načelnici Runić moralo postaviti je kako to da ona koja se zalaže za toleranciju i konačni napredak međunacionalnih odnosa nije pomislila da možda zastave iza njezinih leđa, postavljene u službenoim prostorijama većinski hrvatske županije i na teritoriju Federacije vrijeđaju Hrvate i Bošnjake?
Kao lokalna načelnica ona se očito osjeća premijerkom neke imaginarne srpske komune izvan granica u kojima se ta komuna nalazi pa navodi da je Drvar većinski srpski grad i da ima neka svoja prava koja su mu ugrožena. Po toj logici bi svako selo imalo pravo na državni suverenitet. Po nakaradnoj logici načelnice Runić bi onda ista takva prava trebali imati i stanovnici nekog većinski bošnjačkog grada u Republkici Srpskoj? Možda njih vrijeđa ta srpska zastava i sam naziv Republika Srpska pa bi trebali tražiti njihovo ukidanje. Argumente za te zahtjeve im nudi navodno srpska skrbnica Runić, koja se kako reče zalaže da treba izbjegavat sve ono što bi druge narde moglo uvrijediti.
Zar ne bi bilo moralno i logično po Runićki da bi, u najmanju ruku barem u Srebrenici ili Posavini, trebalo zabraniti srpsku zastavu jer bi se tamošnji nesrpski stanovnici mogli osjećati uvrijeđenima zbog pokolja i progona pod tom zastavom. Uvjeren sam da lokalna načelnica nema pojma što izaziva i koju štetu ona radi srpskom narodu i na kako primitivan način vrijeđa svoje susjede Hrvate.
Ako se ona poziva na uvrijeđenost hrvatskim grbom i zastavom zar onda i Hrvati nemaju pravo da ih smeta srpska zastava? Zašto bi hrvatski grb i zastava smetao nekoj političarki Srpkinji ili bilo kojem poštenom Srbinu koji žive unutar većinske hrvatske županije, dobivaju svoju plaću i dužni su se ponašati sukladno političkoj i zakonskoj logici traženog suživota?
Samo ako im je proklamirani suživot paravan za vlastite uske interese. Ako Hrvate ne smije smetati srpski grb, onda je bezobrazno i podlo promovirati ideju da hrvatski grb automatski vrijeđa sve Srbe.
Gospođa načelnica, iako ih proziva, ne šteti toliko Hrvatima koliko šteti Srbima u čiju zaštitu ona navodno ustaje. Možda je politički i povijesno nepismena, a možda se jednostavno želi svidjeti nekim gazdama. Ona svojim prozivkama i navodnom uvrijeđenosti šteti najviše srpskom narodu u Hercegbosanskoj županiji jer šalje opasnu i podlu poruku da se sa Srbima ne može jer imaju dvostruka mjerila.
Ja sam od svoje bake, liječnice Srpkinje, naučio da je to zla i opasna poruka baš za Srbe. Ona je opasna najviše tamo gdje Srbi žive s drugim narodima jer se umjetno izaziva netrepeljivost, a Srbi su kao stari kršćanski i europski narod oduvijek bili tolerantniji nego što ovakvi političari o njima šire sliku. Srbi su naučili da će im biti bolje samo ako čuvaju svoje, a poštuju tuđe.
U ovom slučaju je lokalna političarka Runić pokazala da ona ne čuva svoje i vrijeđa tuđe.
Kad bi ona istinski željela čuvati svoje, onda bi se umjesto lažnih uzbuna i podmetanja vatre više bavila životnim okolnostima Srba u čitavoj županiji, borila bi se za bolji život i za toleranciju, a ne za lažnu proizvodnju navodne uvrijeđenosti.
Ona ne poštiva tuđe jer ispod srpskih državnih zastava u gradu koji se nalazi u drugom entitetu poručuje da joj nije stalo do zakona ni do osjećaja drugih naroda, a samo poštivanje osjećaja i drugih može Bosni i Hercegovini donijeti dugoročno mir i blagostanje. Ona sama sebi uskače u usta, a nepismeni novinar to niti ne vidi. To je međutim jedna druga priča o ludilu balkanske logike.
Ja sam vjernik i duboko sam uvjeren da nam kršćanska vjera može pomoći u izgradnji mostova, a ne umjetna uvrijeđenost tradicijom i simbolima drugih. Možda je problem u tome što većina naših političara potječe iz komunističkog okruženja ba im je taj vjerski osjećaj za poštenje i pravednost stran. No, svi smo mi pozvani izgrađivati bolje okruženje, bolju Hercegbosansku županiju, bolju Bosnu i Hercegovinu i bolji Drvar. Na nama svima je da iskreno radimo na suživotu te da ne dopustimo lažnim patriotima da nam nameću svoju neljudsku i antivjersku logiku po kojoj nekog vrijeđa simbol susjeda, a taj se ne pita što bi bilo kad bi i taj susjed primjenio ista pravila na njega kao pripadnika druge vjerske ili etničke zajednice.
Bosna i Hercegovina može izdržati različitosti, a ovakvi primitivni i duboko neljudski istupi lokalnih moćnika nam ukazuju da čitavoj zajednici nametanjem antiljudske i antivjerske tolerancije prijeti ponovno vraćanje krvavih sukoba i mržnje.
HERCEGOVAČKI PORTAL
