Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII.
Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili.
Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik.
Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.
Porfirijev stav o Stepincu
Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija:
“U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem.
Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor:
“O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”
Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII.
Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.
Pa krenimo redom.
Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.
Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.
Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten.
O ‘duši poglavnika Pavelića’
U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.
Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”
Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.
O Srbima i katoličanstvu
Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.
“Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.
Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.
Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.
Autor: Hrvoje Klasić/Net.hr
HERCEGOVAČKI PORTAL
