Fra Martin je svoj Veliki petak desetljećima proživljavao, neka mu uskrsli Krist podari vječni mir

Svetu misu u Tepčićima predvodila su braća franjevci, oni uz koje je ostao do kraja boreći se za istinu o Hercegovačkom slučaju, o nepravdi koja je podijelila Hercegovinu i zbog koje se Krist i danas krvavim znojem znoji, kako svojevremeno napisa pokojni fra Vendelin Karačić.

Fra Mile Vlašić istaknuo je kako je fra Martin na Uskrsno jutro sve ostavio i pošao ususret Njemu, Isusu Kristu s kojim je cijeli život hodio. – I onda kad mu je bilo teško i onda kad mu je bilo lako. I onda kad je bio shvaćen, i onda kad je bio neshvaćen. Njegov hod bio je dostojanstven, bio je čvrst, bio je vjeran. I takav je ostao.

Veliki rimski pjesnik Horacije rekao je pred svoj odlazak: Ne umire sve! Misleći na one pjesme koje je napisao. I da, ostale su njegove pjesme, njegova djela, otišao je Horacije!

A naš fra Martin puno je toga ostavio i puno toga napisanog ostaje. A ono nevidljivo, ono duhovno što nam ostavlja još je veće. Hvala fra Martinu za svu njegovu žrtvu. Neka s Uskrslim nastavi prema vječnosti, kazao je između ostalog fra Mile.

Oproštajni govor pročitan je i ispred župe Tepčići, iz one iz koje su ga htjeli istjerati, pa je fra Martin na sudu dokazao da je to njegova, franjevačka kuća i još jednom osramotio “ovozemaljske suce” koji ni od čega nisu prezali samo da prodube Kristove rane.

..Ti si zaista bio velik. Velik na oči, svojom pojavom. Velik domoljub. Velik povjesničar. Velik teolog. Velik intelektualac. Velik savjetnik. Velik ljubitelj istine. Velik vjernik. I moglo bismo još dugo nabrajati da bismo opisali kako si bio velik čovjek…”

“…Došli smo u nedjelju u svoju crkvu sretni, proslaviti Uskrsnuće našeg Spasitelja. A tamo nas dočeka šapat, umro fra Martin. Šok, muk i tugu smo potisnuli, a Uskrsnuće smo proslavili baš onako kako bi ti htio, ništa ispred našeg Gospodina. A onda smo vrijeme poklonili tebi u molitvama, mislima, sjećanjima, prepričavanjima…”

“…Tvoja korizma je davno počela. Odricanjem od najranijih dana tvoga života kad si ostao i odrastao bez svog oca… Odlučio si se odreći svoga svjetovnog života i posvetiti se Bogu i čovjeku. Ono što te uistinu krasilo fra Martine je ta tvoja odlučnost. Ti si odlučio i u svojoj odluci ostao do samog kraja. Bilo je fra Martine na tom putu puno muke. Dosta gorkih čaša žuči. Dosta trnovih vijenaca… Bilo je svega!”

“Našla se tu pokoja Veronika da obriše lice… ali ono što je fasciniralo je tvoja reakcija. Dok bi mi ljudi odmah uzvratili udarac, digli svoj glas i svoje reakcije branili … od tebe je bio samo mirni komentar: Ma pusti to!”

“Nikada osuda! Nikada ispravljanje! Nikada prozivka! To fra Martine može biti samo Božji dar i još jedna potvrda tvoje veličine.”

“Još jedna osobina je bila kod tebe je bila vrijedna divljenja. Apsolutni izostanak straha! Ti se nisi bojao ni buke, ni mraka, ni čovjeka, ni lopova, ni kazne, ni budućnosti, ni partije, ni bolesti. Kažu da čovjek što ima veću vjeru ima manji strah. Po ovome vidimo da si ti sve svoje strahove predao Bogu u koga si istinski vjerovao. Da tvoje pouzdanje nije bio čovjek nego Bog koji ti je pomogao na tom plemenitom putu kojem si hodio.”

“U skladu sa svojom odlukom služiti Bogu i čovjeku došao si kod nas u Tepčiće. Ostavio si, znamo to, brojne blagodati koje si imao da bi ostao vjeran svom stanju i bio uz Božji narod. Znao si uz što ideš, ali nisi mario. Tvoje je biti pastir. Kao i u svakoj zajednici i kod nas se našao pokoji Petar, koji se u tebe kleo pa te zatajio, netko jednom, netko triput. I ti si to znao, mirno gledao i nisi zamjerao. Neumorno, preko svih svojih granica, uz sva ograničenja koja nose bolesti i godine, ti si radio, služio kao da je sve bilo normalno, a znamo svi da nije. Bio si nam župnik, svećenik, prijatelj…”

“I svašta bi mi mogli reći o našem fra Martinu jer se puno toga dogodilo i prije i za vrijeme ovih dvadesetak godina. Ostavit ćemo to u svojim sjećanjima i prepričavanju. Na kraju, ostaje nam samo reći jedno veliko ljudsko hvala tom čovjeku. Hvala ti za sve ove godine služenja. Hvala ti za svu žrtvu koju si za nas podnio. Hvala ti za sve savjete i ohrabrenja. Hvala ti za sve molitve koje si za nas molio. Na Uskrs te Bog pozvao k sebi… ne smijemo biti sebični i plakati, nego se moramo zbog tebe radovati. Odmori svoje umorne noge, zaliječi svoju ranjenu dušu i uživaj u Božjoj blizini jer mi smo sigurno da ti Anđeli Nebeski već rane previjaju. Ta kome će, ako tebi neće. Mi ćemo se moliti Bogu za tebe, a ti se pomoli za nas jer još si ti naš, a mi smo tvoji… Do susreta u Vječnosti, počivaj u miru dragi naš fra Martine i čekaj nas! Pokoj vječni daruj mu Gospodine.”, poručili su mu župljani.

Brojni su ga došli ispratiti na posljednji počinak, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Krehinu Gracu, prema vlastitoj želji.

Fra Martin Planinić bio je i ostao veličina, intelektualac, čovjek koji je svu svoju muku u komunističkim i post-komunističkim vremenima u kojima nije očekivao kazne, a osobito ne od svojih, predstavio i u knjigama, a čiji će se dijelovi, zasigurno, u idućem vremenu predstaviti i široj javnosti Hercegovine. Jedna u kojoj drži svoju glavu na pladnju posebno je dramatična i posebno je upozorenje da sramotu progona fratara i vjernika koji su zbog njih bili spremni i umrijeti kroz stoljeća treba zaustaviti!

U fra Martinovom odlasku na Uskrs puno je simbolike. I on je proživljavao svoj Veliki petak godinama, desetljećima… i došao je njegov Uskrs. Onaj koji vapi da se preispita Dekret komunističkog vremena, Dekret iza kojeg stoji laž savezništva, Dekret koji utjelovljuje nepravdu, Dekret koji ne sluša vapaj Crkve – naroda Božjega, prenosi Grude com.

Znamo što bi Papa Franjo napravio da vidi narod koji hrli njegovim crkvama u Grudama, Čapljini, Cimu, Ilićima, Crnču… ispravio bi nepravdu i rekao: Pa puče vjerni, ostani sa svojim fratrima, pravila su tu da se mijenjaju! Znamo kako bi suzama bile ispunjene oči njemačkih svećenika da vide ovoliki broj vjernika na svojim misama… Hoćemo li dočekati Petra naših dana koji će ispraviti nepravde prema fra Martinu, fra Bernardu i drugim mučenicima vjere, vrijeme će pokazati…