Na 1 204 metra nadmorske visine, u podnožju Čvrsnice, okružena smaragdnom netaknutom crnogoričnom šumom, smjestila se Samostalna kapelanija Masna Luka – Polja Sv. Ilije Proroka.
Ovaj zemaljski raj pamti još 15. stoljeće kada ga prvi put, u svojoj darovnici, spominje kralj Ostoja, 28. prosinca 1408. Tako onaj tko ovdje dođe, neka na kapiji ostavi sve „vučije“ u sebi i bude svakomu brat… O ovomu prostoru, iz onoga viđenog i doživljenog, brine uistinu prava osoba, a to je fra Petar Krasić, hercegovački franjevac.
On je, na pitanje kada je došao ovdje, kazao: „Malo prije rođenja“, i tako nas na prvu „kupio“ svojom duhovitošću koja nam je nagovijestila zanimljiv i ugodan razgovor. Spomenimo samo kako fra Petar ima jedan prilično neobičan hobi za jednoga franjevca, a to je kinologija te je bio jedan od poznatih i priznatih međunarodnih kinoloških sudaca koji je imenovao i autohtonu bh. pasminu, u narodu poznatog tornjaka, službeno međunarodno priznatog kao Bosanskohercegovački hrvatski pastirski pas – Tornjak.
Zaklon od povijesnih neprilika
Fra Petar nam je ispričao da je spomenuti kralj Ostoja ovaj prostor upisao u darovnicu vlastitim imenom kako je ono bilo utvrđeno u govoru tadašnjeg naroda – Planina i Polja, a koji je tada obuhvaćao tri planine – Čabulju, Čvrsnicu i Vran te udolinu između Čvrsnice s istočne strane i Vran planine sa zapadne strane, koja se, u najvećem dijelu, zove Dugo polje, dok Blidinjsko jezero čini jedno plavo oko u ovim velebnim gorama.
„Kroz tu prošlost do danas, to se ime nije mijenjalo, ali su se mijenjale mnoge druge stvari, poglavito dolaskom Osmanlija. Tada je to bio vrlo vrijedan prostor, zato ga on i daruje svojim vjernim velikašima. U to vrijeme, ovo je bila otprilike jedna župna zajednica, a onda se to mjesto župe selilo ili u Seonicu u duvanjskom kraju ili u Drežnicu, tamo uz Neretvu. U 19., 20. i 21. stoljeću, to je samostalna kapelanija Sv. Ilije Polja. U njoj je nekada bilo više od 600 kućanstava – i to domova u kojima je bilo puno djece. Paslo je, na ovomu prostoru, više od 100 000 ovaca, više tisuća goveda i konja. Tako je bila jedna uzrečica, bolje rečeno mišljenje u Zapadnoj Hercegovini da tko ima ovdje negdje u planini posjed, on nikada ne može biti gladan. Sijalo se i ubirao, kako naš narod kaže ‘smok’ – sir, maslo, mlijeko, a onda naravno i meso“, ispričao nam je fra Petar slikovito.
U 18. stoljeću, točnije 1735., makarski biskup Blašković dolazi, dozvolom otomanskih vlasti, u obilazak i ovoga prostora – negdje do Ivan planine i Makljena. On je, kako kaže, obilazio svoje vjernike, podjeljujući im krizme, krštenja, vjenčavajući ih i ispovijedajući, jer je bila rijetkost da su biskupi mogli zakoračiti na ovaj kutak pod nebom.
Tada je, prema pripovijesti fratra Krasića, na tri mjesta podigao šator – jedan u Badnjima, drugi kod jezera Blidinje i treći na Svinjači – planinskom polju koje vodi prema Tomislavgradu.
„Njegovi putopisi bilježe kako je na svim tim mjestima bilo mnoštvo svijeta, što je bilo pomalo čudno. U to doba, u BiH, prema statistikama do kojih se može doći, bilo je najviše 25 000 vjernika katolika Hrvata – ništa više. Vrlo zanimljivo je također da se, tijekom te tužne, jadne i teške povijesti hrvatskog katoličkog naroda u cijeloj Hercegovini, ovdje na neki način, uvijek nalazio jedan zaklon, sklonište, moguća zaštita u ovim planinama, tako da nikad tu ulogu ove planine nisu mijenjale.
Nažalost, četnici su i ovdje naišli 1942., pobili puno svijeta i spalili prostor… Tada je zapaljena i naša franjevačka kuća koja je bila tu na ulazu, gdje sam ostavio dio temelja kao naznaku njezine dimenzije u jednom dijelu. I fratri i svijet su napustili ovo mjestu – nitko više nije mogao ni smio ovdje živjeti. Ni partizani nisu bili milosrdniji…“, dodao je nerado fra Petar.
Po suglasnost u Beograd
On je, nakon tih neslavnih vremena, zajedno s nekoliko zainteresirane subraće, negdje 1975., razmatrao i ovaj prostor Planine i Polja, koji je od pamtivijeka bio u brizi pastoralnog rada hercegovačkih franjevaca. Uvidjeli su kako je on prevrijedan po mnogim elementima, ali zapušten, ostavljen nikomu i ničemu – samo daljnjem propadanju. Tada je donesena odluka da se fratri ovamo vrate, podignu svoju kuću i nastave pastoralno djelovati. „Sastanku je nazočilo nas nekoliko zagrijanijih da se taj prostor revitalizira. Međutim, problem je bio u tadašnjoj komunističkoj vlasti koja nije ni proslovit dala da bismo mi ponovno podigli u ovom prostoru kuću. Tim više jer je to bio prilično prihvaćen prostor kao vojni poligon.
Moram iskreno reći da sam, zahvaljujući svom dragom hobiju kinologiji i činjenici da sam bio dobro poznati i priznati međunarodni kinološki sudac, nakon što sam bezuspješno pravdu tražio u Posušju, Mostaru, Sarajevu na kraju ju našao u Beogradu, jer sam tamo naišao na neke ljude kojima sam bio sudac… I kad sam banuo u vojnu komandu u Beograd, bez ikakvih problema napravili su akt suglasnosti koji sam ja donio u posušku općinu i na kraju je njima bilo jasno da više ne mogu zatezati, pa sam 1981. započeo s tim poslom“, ispričao je naš sugovornik te nas poveo u obilazak ovog kompleksa koji se prostire na više od 3 000 metara četvornih.
Franjevački labirint
Riječ je o vrlo vrijednom kompleksu gledano i s arhitektonskog stajališta, ali jednako tako i sa stajališta prirode u kojoj je građen te gdje se izvanredno uklapa, što potvrđuju svi koji, kako fra Petar kaže, o tomu imaju pravo govoriti. Njegova gradnja bila je rezultat jedne sazrele svijesti da se ovaj povijesni i prevrijedni prostor revitalizira, da se u njega vrati duša i prošlosti i sadašnjosti i dadne mogućnost življenja punim plućima, dišući ovdje.
„Najprije sam radio tu tzv. stojnu kuću i obnavljao šest groblja koja su bila neprepoznatljiva kao takva… Onda sam nastavio s prostorom iza kuće – galerijom. Potom je došao kapitalni objekt – crkva. Idejna zamisao je moja osobna, ali je projektantski rad ing. Ivana Spajića iz Širokog Brijega te je prema mnogima jedno vrijedno arhitektonsko djelo. Nakon toga, nastavio sam s gradnjom sporednih prostorija, a potom, konačno i nove zgrade za duhovne obnove – Franjevačke kuće molitve. Svi koji pred nju dođu, vide je jednim dijelom, a kad uđu onda se začude koliki je to prostor unutra“, objašnjavao nam je fratar dok nas je provodio nadzemnim, ali i podzemnim hodnicima.
Kuća ima 56 ležajeva u 48 soba – samo ih je osam dvokrevetnih, dvije dvorane za predavanja, kuhinju, blagovalište te veliki prostor za muzej-galeriju.
Nemoguće izići ravnodušan
Veliki galerijski prostor je, kako simpatično fra Petar kaže, možebitni rezultat njegove „bolesti“ – „bolesnog“ odnosa prema vrijednostima, umjetnosti i prošlosti, ali jednako tako on nikomu nije oduzeo mogućnost da u ovim drugim prostorima nađe sav sadržaj potreban za ovu vrstu zgrade. Nju ispunjavaju brojni eksponati, uglavnom sa slikarskih kolonija koje fra Petar organizira.
„Ovo ovdje mi je najdraži eksponat u ovoj prostoriji, a za mene i najvrjedniji – naša kuća koju su četnici spalili 1942. baš na dan našega utemeljitelja Sv. Franje Asiškoga, 4. listopada. Uspjeli smo, preko jednoga prijatelja, Zdenka Marića, pronaći fotografiju kod jednog planinara u Kreševu i evo, iz te male fotografije Ante Jukić iz Posušja izvukao je jedan krasan prikaz naše kuće“, kazao je franjevac pokazujući uvećanu fotografiju koja dominira prostorom.
Crkva-muzej
Kako i priliči, posebnu pozornost posvetili smo središtu ovoga duhovnog mjesta – nesvakidašnje lijepoj planinskoj crkvi. Pri samom dolasku nemoguće je ne uočiti njezinu savršenu uklopljenost u krajolik netaknute prirode, a njezina unutrašnjost koja ima konstrukciju brodskog okvira, priča je za sebe. I to umjetnička. Budući da smo došli još kad većinu crkava rese jaslice, tako je bilo i ovdje. No, s ovim jaslicama, čije se figure pokreću, a kroz Betlehem protječe potok, teško da se koje mogu mjeriti. Njih su marljivo, za dva sata kako je spomenuo fra Petar, izradili fra Vinko Mikulić, Jojo Mikulić i Senad Begić.
Crkvena vrata, sa šest svetopisamskih prikaza koji su se dogodili na biblijskim planinama – a i ovo je planinsko mjesto – Posljednja večera na oltaru, četiri evanđelista na ambonu i probodeno janje s grožđem i pšenicom na vratima svetohraništa, djelo su akademskog kipara Ilije Skočibušića, kojega naš sugovornik naziva „nenormalno normalnim umjetnikom“. „Mnogi su bili sumnjičavi kada sam se odlučio za njega, jer je bio tek završio Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, ali ja sam, nakon što sam pregledao sve njegove gipsane makete, uvidio kako je riječ o jednom, vulkanski moćnom umjetniku“, otkrio nam je fratar Krasić.
„Ovaj oltarski mozaik, vjerujem da je u vašim očima novina – nova tehnika mozaika, koju ni ja nigdje prije nisam vidio. U Kočerinu sam 1980. u svojoj glavi zaželio i zamislio tu tehniku mozaika. Najprije sam, s hrvatskim kiparom, mojim prijateljem Antom Starčevićem, postavio na pročelju zvonika 23 metra visok lik Sv. Franje, a onda sam s autorom ovog mozaika iznad oltara, kiparom Zvonkom Perkom, postavio ova dva motiva iz života Sv. Ilije Proroka zabilježena u Bibliji“, kazao nam je ovaj veliki ljubitelj umjetnina.
Vitraj s motivom Govor na gori poviše mozaika djelo je akademskog slikara Anđelka Mikulića. Sa zapadne strane je šest vitraja Silve Radić Markotić iz Makarske, a šest vitraja s istočne strane uradio je Josip Mijić iz Novoga Travnika koji danas živi u Splitu, dok se ispod krovišta nalazi vitraj Zvonimira Perke. Također, dojmljiv je i vitraj fra Vinka Mikulića poviše vrata koji prikazuje susret gubijskog vuka i Sv. Franje Asiškoga – i na simboličan način govori svima koji dolaze ovdje, da sve što je pri njima vučje ostave po strani i uđu s čistom nakanom.
Nastavili smo razgovor o umjetninama te tako saznali da je Srećko Krista iz Neuma, inače rođeni Sarajlija, autor križnog puta. Riječ je o postajama pred kojima je, kako kaže naš sugovornik, nemoguće ne moliti i ne razmišljati… O svemu se pomno razmišljalo, pa i o kamenici s blagoslovljenom vodom.
„Izbjegli smo te stereotipne kamenice i stavili, na ulazu u crkvu, kip Sv. Ivana Krstitelja (također djelo Ilije Skočibušića). Ja inače bježim od nekih stvari, idem na jednostavno, ali izbjegavam bilo kakve stereotipe, a prebukiranje ne dolazi u obzir. Jednako tako nisam ovdje dopustio uobičajene crkvene klupe koje su za mene teška drvarica, koje kad banete na vrata crkve odmah vam pljusnu u glavu, i tu sam u stilu crkve dizajnirao ove stolice, koje su puno manje i ‘legle’ su dolje. Gledali smo da svako djelo ima svoju poruku. Isto tako, na ambonu su četiri evanđelista. Tu fratar il’ pop propovijeda. Ovo je bila moja jedna poruka: Dragi kolega, fratre ili pope, kad polaziš kazivati svitu štogod dobro, onda ostavi u sakristiji tu svoju pamet, a ovdje crpi sadržaj iz Evanđelja’“, u svom stilu je objasnio fra Petar.
Privremeni boravak mogući je temelj stalnom
Iako ovo nije tipična župa budući da ima status samostalne kapelanije, ipak smo se zanimali i o vjernicima koji se ovdje okupljaju. Fratar nam je još na početku spomenuo kako je u minulim vremenima ovdje znalo obitavati i po 600 obitelji s brojnom djecom, no 1942., „najezdom“ četnika veliki dio prostora je spaljen, a dosta osoba pobijeno. Uslijedili su izgoni, progoni, nestanci tako da je fra Petar negdje 1980. ovdje zatekao svega 80-ak kućanstava i to su bile uglavnom obitelji koje bi samo ljeti izlazile sa svojim blagom ili čak neke i bez ičega zbog zdravlja.
„Ispočetka se ovdje na grobljima nedjeljom okupljao svijet, osobito prilikom blagoslova polja. Stalne nedjeljne mise nije bilo. Tek 1988. mojim trajnim boravkom ovdje započinjemo redovite mise nedjeljom i svetkovinama, kao i sve ostale pastoralne brige za dobro duša naših vjernika, koji su tu povremeno, privremeno, a nekolicina i stalno. Danas, kada biste došli na Polnoćku začudili biste se: crkva k’o zataknuta, prekrasno ozračje, a nakon toga domjenak za sve nazočne. Inače se nedjeljom okupi od 150 do 250 vjernika. U zimskom razdoblju redovito je put očišćen. Crkva je zaista lijepa i ugrijana, tako da je milina ovdje nedjeljom misiti. Također, svake nedjelje imamo ‘pometanje’ mise za što su zadužena dječica – nigdje u Hercegovini, proporcionalno, nazočnih vjernika i djece nema kao ovdje. I to male djece. Dakle, vrlo interesantno da djeca ovdje stvore jednu pristojnu galamu, ali ta galama nikomu ne smeta. To je znak radosti“, rado je kazao hercegovački fratar.
Dodao je kako danas ovdje, istina, ima puno krovova – više od 1 000, ali onih vikendaških, a kako je stalno naseljenih svega sedam kuća: četiri u Zelenika,dvije u Ćavara i jedna u Marića. Ostali su otišli put Širokog Brijega, Mostara ili nekih drugih pravaca po Hrvatskoj… No fra Petar se nada kako će taj novi oblik privremenog boravka ovdje, zapravo biti jedan temelj budućeg stalnog stanovništva. „Doći će vrijeme kada će se u ovom prostoru naći puno onih koji će ovdje živjeti stalno“, optimističan je fratar Krasić.
Park prirode ili ništa!
Da bi, na neki način, svratio pozornost široj javnosti na ovaj prostor, fra Petar je 1993., s načelnicima okolnih općina – Duvno, Široki Brijeg, Posušje i Mostar, došao na ideju da se ovaj krajolik treba zaštiti. „To je ’93. bila najobičnija nonsense zamisao kada je jadni svijet bježao spasiti goli život, sačuvati glavu, no ipak sam ja imao jedno čvrsto uvjerenje da će ta budućnost doći i zato sam ih sazvao i rekao – pravimo rezoluciju o zaštiti prostora, utemeljenju parka prirode, a još nismo imali ime kako će se zvati. I eto, jednim upornim radom, nastojanjem i usprkos beznađu, 1995. ovaj prostor je zaštićen i proglašen Park prirode Blidinje“, prisjetio je naš sugovornik koji s razlogom ima na što biti ponosan. Tim je, možemo slobodno reći, započela nova budućnost ovoga prostora.
Duša kuće
Na kraju smo, obilazeći cijeli kompleks „zalutali“ i do kuhinje koju je odalo pucketanje vatre i miris domaće kave. Ondje već 30 godina marljivo vrijeme provodi Ruža Bešlić, rodom iz Posušja. Milo lice i prodorno plave oči otkrivaju kako je ovdje dobrodošao svaki slučajni, ali i namjerni putnik kao što smo, u ovom slučaju, bili mi… Nedvojbeno, ona je ona koja daje dušu i toplinu ovom velikom prostoru i čini ga domom mnogih koji ondje svrate. S njom smo tako, uz šalicu kave, prelistali 30 godina staru knjigu sjećanja…
„Bivalo je ovdje i po 20-30 bogoslova, fratara, radnika i sve sam sama uvijek radila za njih – i kuhanje i peglanje što kažu, bašču držala… Ovdje je prošlo dosta svijeta. Prva mi napamet pada jedna Lidija iz Slovenije koja radi pri agenciji i ovdje dovodi posjetitelje iz Njemačke, Austrije, Australije – odakle se tko najavi… Ovdje se, u našem dvorištu, dnevno znalo okrenuti po 16 autobusa, ali meni nikada nije bilo teško nekomu otvoriti, pokazati galeriju, crkvu – nek’ ljudi vide, oni su došli tu s tom namjerom. I sada, za Božić i Novu godinu, mislim da je u prosjeku svaki dan prošlo po 200-tinjak osoba. Kada je kiša ili snijeg – manje dolaze, ali kada ne pada, to je masovno ovdje“, otkrila je Ruža o kompleksu kojeg godišnje posjeti po 30-ak tisuća ljudi…
Također, prisjetila se i nekih anegdota, kojih kako kaže – ima napretek. „Kada je bilo postrojavanje vojske ovdje na Blidinju, onda je bio i Tuđman i cijeli Sabor iz Zagreba. Tada smo, uz pomoć još jedne kuharice i dva konobara, pripremili i poslužili ručak ‘amo u šatoru na ledini. I onda su se sa mnom šalili ovi u kući: ‘Di je sidio Tuđman, da mu nije novčanik ispa’?’ velim ja: ‘Meščini da nije ništa ostalo di je on sidio’“, uz smijeh nam je ispričala Ruža.
„Meni nikad nešto nije teško bilo, nit sam se ikad naljutila ili da kažem da mi je nešto dodijalo, ja to prešutim… Dodije ono, ali šta ću, osjećam se još mlada“, smije se Ruža i dodaje „pogodite mi na godište“. „Da mi je sad 20 godina i da tražim posao ja bih opet ovdje tražila. Ja sam ovdje našla sebe i meni je moj život ovdje lijep“, jasnu je poruku poslala Posušanka.
A mi moramo biti iskreni: pozavidjeli smo fra Petru i Ruži i poželjeli da snijeg, koji je uslijedio nakon kiše koja nas je cijelim putem pratila, napada toliko da ne budemo u mogućnosti istoga dana vratiti se u Sarajevo. Oni koji posjete ovo mjesto – shvatit će zašto. Prizori su to koji oduzimaju dah. Bisernim snijegom optočene planinske litice, kao začarana gusta šuma koja u sred’ sebe krije oazu i za najnemirnije duše. Istina je, čovjek pri ulasku u ovaj vrt ostavi sve „vučje“ ispred i uđe poput janjeta, piše Josipa Prskalo / nedjelja.ba.
HERCEGOVAČKI PORTAL
