Ja sam Bruno Bokšić. Ja pripadam neuništivoj grupi ljudi koja se prostire na ovom vrelom kamenu.
Mi živimo od nehumanih uvjeta:
Gdje se na +47 tale auta, ali ne i naši tabani
Gdje suša traje 10 mjeseci ali je ti zasladiš korom od drveta
Gdje tvrdi kamen ne rađa ništa, ali je tebi rodio sina i ‘ćer.
Ne samo da živimo tu, nego smo ovo ljubavlju pretvorili u naš dom.
Vreli Kamen, ‘ladna Neretva, opasna Bura i jaka Žena su naš klesarski alat.
A vino, maslina i ganga naše gorivo.
Svi osvajači su pali na ovim prostorima.
Svaki vladar koji nam je donio prisilu je završio u kanalu.
Sve države koje su nam se nametale smo srušili.
Stojimo uspravno i ne klečimo ni pred kime pa makar nas to u jamu otjeralo.
Jer jedino što nas zapravo može “ubiti” je Mater i Promaja.
Poštujemo Neretvu jer nam daje životnu volju
Volimo vreli Krš jer nas uči biti snažnim
Upijamo Sunce jer nas čini izdržljivim
Borimo se protiv domaćih i stranih Ruka koje nas hoće uništiti.
Svi nas tisućljećima uvjeravaju da je nemoguće živjeti ovdje-
Politički, ekonomski, geografski, ekološki!
I jeste…za sve druge.
Ali mi se na to samo nasmijemo.
Jer iz dana u dana dokazujemo drugačije.
Mi smo Hercegovci i ovo je naša priča!
TKO SI TI
Je l’ ti misliš da si TI samo TI? Nisi.
Ti si sve ono što je bilo prije tebe i ono što će biti poslije tebe.
Ono što je bilo prije tebe pokazuje šta sve čovjek može trpiti ovdje.
A ono što će biti poslije tebe pokazuje šta sve čovjek može postati ovdje. Jer kad sunce užeže u vrelom Mostaru, ti se sjeti svog pradede koji je tukao kamen od jutra do sutra – koji se žegi samo osmjehnuo i rekao:
“Hvala ti jer me činiš jačim.”
Sjeti se godišnjih suša gdje su ljudi jeli koru od drveta da bi se prehranili – gdje nisu odustajali od sebe niti od ove zemlje ma koliko god opasno-zahtjevna bila.
Sjeti se svih koji su htjeli komad ovog raja za sebe a koji nas nisu uračunali u svoje planove – svi su se kad-tad pronašli u nekom kanalu kraj ceste.
Sjeti se da ti je ovaj kraj dao srce, dušu, dva metra i nadljudsku snagu.
ŠTA SI SVIJETU DAO
A svi oni koji su izašli odavde su izašli kao super ljudi – ljudi koji su neminovno promijenili društvo, na ovaj ili onaj način.
Sportaši poput Bojana Bogdanovića, Mehe Kodre, Bake Sliškovića ili Marina Čilića Političari poput Predraga Matvejevića ili Milana Bandića.
Glumaca poput Dragana Despota ili Slavena Knezovića.
Pisaca i pjesnika poput Antuna Branka Šimića, Svetozara Ćorovića ili Alekse Šantića.I mnogih drugih velikana o kojima bi se dalo pisati eseje i knjige.
Ovo je zabačeni kraj u kojemu je toplina dočeka gostiju i susjeda jača od otvorene peći iz koje pucketaju drva,
gdje se djeca još uvijek igraju loptom vani umjesto loptama na ekranu gdje se o ljepoti raspravljaju jezera i planine a ne modni magazini i časopisi gdje se šipak guli jer se iza najtvrđe kore krije najslađi sok. Gdje se teško živi od para ali nigdje slađe od ljudi i prirode.
ĐE ĆEŠ SAD
„Ni siromašnije zemlje, ni većeg bogatstva u karakterima.
Ni manje zemlje ni većeg broja pravih ljudi!“.
Pravi ljudi su uvijek bili ovdje. Iz kamena smo izrasli, ispod kamena ćemo se i vratiti a na nama je samo da ucrtamo svoju put u isti.
Ja ću svoj pisati ovdje – u našem hercegovačkom kamenu, gdje i pripadam.
A ti? Gdje ćeš ti svoj put pisati?
HERCEGOVAČKI PORTAL
