Došao je i otišao hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Završio je posjet Bosni i Hercegovini, bio malo u Mostaru, malo u Vitezu, malo u Ljubuškom, malo u Livnu i Duvnu…
Sve u svemu, okej je to regionalno popraćeno. Nije bio u Posavskoj županiji, trebao je i to zaokružiti da se ljudi koji žive tamo ne osjete zapostavljeno, ali je i ovo okej. Posjetio je četiri od pet kantona sa značajnom hrvatskom većinom.
Skeptici su, tijekom i nakon posjeta, počeli pitati o tome što će Hrvati iz BiH zaista dobiti ovim posjetom.
Kao da su ovlasti predsjednika Hrvatske toliko velike da on može na područjima u BiH gdje žive Hrvati otvoriti 10 tisuća radnih mjesta u nekom tehnološkom parku, a on, eto, samo došao da kaže par prigodnih riječi i zapraši nazad.
Takvi skeptici, koji to rade iz samo njima znanih razloga, neće ili ne znaju primijetiti jednu političku činjenicu, a što je dobro primijetio Indexov Duhaček.
Milanović je, naime, kao glavni prioritet svoje vanjske politike postavio položaj bosanskohercegovačkih Hrvata. Svega nekoliko dana nakon posjeta BiH i vrlo jasnih poruka upućenih onome što Hrvati zovu političko Sarajevo, Milanović je i kolegama iz Austrije i Slovenije objašnjavao problematiku bh. Hrvata, izbornog zakona, legitimnog predstavljanja i tako dalje…
Sve to radi čovjek koji od toga ne može imati nikakve koristi. Neće, naime, zbog ovakvih stavova prema BiH Milanović prestati biti “crveni Zoka” niti će Hrvati iz BiH otvoriti oči i početi glasati za nj i stranke koje su bliske njegovom političkom djelovanju.
Minorno malo glasova je Milanović osvojio u BiH na proteklim predsjedničkim izborima iako je i tijekom kampanje dao naslutiti kakva će mu biti politika prema Bosni i Hercegovini.
On, vrlo vjerojatno, želi ostati u politici prepoznat kao ono što možemo nazvati “davač smjera”. Donosi odluke i poteze koji su netipični za njegov background i tako pokazuje što je ispravan smjer. Milanović je, ukratko, novi Franjo Tuđman ili novi Stjepan Radić. Koliko god to na prvu zvučalo kao preuveličavanje, to je zbilja tako i hrvatski predsjednik to pokazuje dosadašnjim načinom djelovanja prema BiH.
Što se tiče vlastite komocije i biračkog tijela, puno bi mu lakše bilo da pliva uz struju i povremeno ispriča neki ružan vic o Hrvatima u BiH ili da nas nikako “ne uzima u usta”.
Ne. On to odbija učiniti i radi ono što je politički i moralno ispravno. I tu je sva tajna. Nema posebne teorije zavjere niti Milanovićevog interesa da čini to što čini.
Čovjek, naprosto, uživa u tom da zadaje pravac. I to treba pozdraviti, posebno zbog toga što je taj pravac – u slučaju bh. Hrvata – jako ispravan.
Anonimne i javne osobe među bh. Hrvatima koje propituju njegov način djelovanja ili mu zamjeraju što je za savjetnike uzeo pojedine ljude – trebali bi ostati kuš – i ne kvariti ono što je čovjek počeo graditi.
Nitko nikoga ne prisiljava da hvali Milanovića ili da bude njegov otvoreni fan, međutim, ako vidiš da radi korisnu stvar za tvoj korpus – nemoj mu docirati oko toga tko će biti njegovi formalni ili neformalni savjetnici.
Nije pretjerano Milanovića usporediti sa Stjepanom Radićem ili Franjom Tuđmanom, zato što je svaki od njih, u određenom povijesnom razdoblju, bio netko tko daje smjer, utire staze nekim narativima o kojima su Hrvati iz BiH ranije mogli samo sanjati. Radio je to na svoj način Franjo Tuđman, a stotinjak godina prije njega i Stjepan Radić. Sada Zoran Milanović.
Primjer za to je današnji javni status HVO-a u javnom prostoru u Hrvatskoj. Ranije se na HVO gledalo kao na “neku tamo dole vojsku” koja je, eto, radila neke zločine i nešto malo ratovala protiv Srba i Bošnjaka. Nakon što je odlikovao HVO postrojbe, taj narativ o HVO-u se promijenio i u Hrvatskoj i kada, da pojednostavimo, Zoran kaže: ‘Ti dečki su okej’, onda puno kroitelja javnog mnijenja kaže, opet pojednostavljeno: ‘Pa da, oni su okej, ako je Zoran rekao da su okej, okej su’.
To je samo jedan od primjera koji govori o Milanovićevoj snazi i onom karakteru na koji se pozivao i u kampanji. Kad on zada pravac, gotovo je nemoguće ići mimo tog pravca ili zadavati novi. Gotovo. Ne može nego onako kako je on rekao, odnosno, može, ali nema nikog da to iznese.
I sam predsjednik vlade Plenković je kazao kako je politika prema bh. Hrvatima rijetka stvar u kojoj se slaže s predsjednikom države, piše Ivan Crnjac za Bild.ba.
Imati takva dva politička genijalca na svojoj strani – od kojih će obojica na polju gdje su jaki lobirati za hrvatsko pitanje u BiH – religiozniji među nama bi proglasili Božjim darom. Oni malo blesaviji će se, eto, reći: Joj ma tko zna koji mu je interes i zašto on to radi.
HERCEGOVAČKI PORTAL
