Fra Gabrijel Mioč, glavni urednik Naših ognjišta, dao je intervju u Večernjem listu u kojem je govorio o 50 godina Ognjišta u čijem je stvaranju sudjelovao i koji je prošli mjesec obilježio i proslavio svoju 50. godišnjicu.
Nekdašnji član udruge “Dobri pastir” koju je utemeljila Udba osvrnuo se i na Hercegovački slučaj!
– U toj našoj stvarnosti opterećenoj tzv. hercegovačkim slučajem osobno nisam nikad dopustio da Ognjišta prijeđu u neku polemiku o tome problemu. Pokojni fra Ferdo Vlašić je prije, dok je bio urednik, pokušavao neke stvari o tome ubaciti u Naša ognjišta, međutim, kad sam ja preuzeo skrb o novinama, to nikad nisam prakticirao, nisam dopustio tu polemiku. Smatrao sam da ja ta polemika na razini čisto pravnog pitanja, što bismo rekli narodski – “hajdemo vidjeti mrginje, moj mrginj je tamo, tvoj tamo…” Nikad osobno nisam bio za to – da trujem naš narod time – priča fra Gabrijel Mioč ističući i svoj dobar odnos s Ratkom Perićem, najodgovornijom osobom što su Hercegovački slučaj i Međugorski fenomen dovedeni na razinu teške afere koja je unesrećila Hercegovinu.
Simptomatično je da fra Gabrijel zato napada Hercegovačku franjevačku provinciju za koju, u odnosu na Ratka Perića, nema lijepih riječi. – Meni osobno uvijek je smetao i teško padao u našoj Hercegovačkoj provinciji odnos vrha Provincije prema listu. Kao da Ognjišta nisu njihova, nas sviju, nego nekog tamo Duvna i duvanjskoga puka i duvanjskih fratara. Zato što izlaze u Duvnu. A nasuprot tomu, apsolutno sam u to siguran jer sam dugo u Ognjištima, cijela hrvatska Crkva smatrala je da su Ognjišta djelo, odnosno novine hercegovačkih fratara. I u Zagrebu, Osijeku, Sisku, Rijeci, Splitu, Požegi, Đakovu… Nije ih zanimalo gdje izlaze, u Duvnu ili u Mostaru. Moram priznati i pohvaliti se – imao sam mogućnost, kad god sam htio, kad god sam zaželio, bez najave, doći u svaki Ordinarijat hrvatske Crkve. Doslovce, bio sam predstavnik Naših ognjišta, lista hercegovačkih fratara – kazao je. Nakon napada na Provincijalat, opet se osvrnuo na fratre iste te provincije koje je pak pohvalio. – Ali, fratri u hercegovačkim župama i samostanima ipak su bili zdušno za Ognjišta, svi po redu. Ne mogu dovoljno zahvaliti, ne mogu naći dovoljno riječi kojima ću kazati da su moji fratri u Hercegovini najzaslužniji što su Naša ognjišta trajala i traju toliko dugo – kazao je.
Ne znamo je li u zahvali mislio i na neke pokojne svećenike u Hercegovini o kojima slova nije zapisao nakon smrti, a koji su ga itekako gostoljubljivo primali u svoj dom. Je li se fra Gabrijel s ljubavlju odazivao tom pozivu ili je u pitanju bio samo interes da se prodaju Naša ognjišta valjda samo on zna.
Umjesto zaključka, prenijet ćemo s jedne stranice tekst pod nazivom:
Što je grijeh propuštanja?
Nažalost, u hrvatskom narodu taj grijeh je svojstven svima, u svim strukturama.
Jakovljeva 4,17 izjavljuje: „Onomu dakle koji zna činiti dobro, a ne čini — grijeh mu je.“ Grijeh propuštanja je grijeh koji je rezultat nečinjenja nečega što Božja Riječ uči da bismo trebali činiti. Općenito se koristi u kontrastu odgovarajućeg izraza „grijeha počinjenja“ ili grijeha koje osoba aktivno čini. Pavao suprotstavlja dva pojma u Rimljanima 7,14-20. Osuđuje svoju sklonost ka objema vrstama grijeha. Čini ono što ne želi i zna da nije ispravno – grijeh počinjenja – a ne čini ono što zna da bi trebao činiti i uistinu želi činiti – grijeh propuštanja. Evo slike nove prirode u sukobu s tijelom u kojem ona obitava.
U Novom zavjetu klasični je Isusov primjer prikaz dobrog Samarijanca. Nakon što su čovjeka pretukli i ostavili u potrebi za pomoći, prva dvojica koja su prolazila – svećenik i Levit, od kojih su obojica znali da trebaju – nisu reagirali. Treći čovjek, Samarijanac, zaustavio se kako bi iskazao suosjećanje čovjeku u nevolji (Luka 10,30-37). Isus se poslužio ovim primjerom da nas pouči da i mi trebamo pomagati onima kojima je pomoć potrebna. Čineći to, jasno je dao do znanja da je grešno izbjegavati činiti dobro, kao što je grešno tražiti ono što je zlo.
Isus nadalje opisuje grijehe propuštanja u Mateju 25,31-46. Jarci, oni koje je Krist otpustio, oni su koji su vidjeli druge gladne i žedne, ali im nisu osigurali hranu i vodu. To su oni koji su vidjeli druge kojima je potrebna odjeća, koji su bili bolesni ili u zatvoru, ali nisu učinili ništa da ih odjenu ili utješe. Sve su to primjeri grijeha propuštanja. Nije počinjen grijeh nad tim potrebitima – nisu ih namjerno izgladnjeli ili im oduzeli odjeću. Ali grijeh propuštanja počinjen je kad su oni koji su im to mogli osigurati odlučili to ne učiniti.
Napokon, apostol Pavao sažima izjavu koja objašnjava zašto bismo trebali činiti ono što je ispravno i suzdržavati se grijeha propuštanja: „A u činjenju dobra ne posustajmo, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako ne klonemo“ (Galaćanima 6,9). Kad izvršavamo volju našega nebeskog Oca (Matej 12,50), izbjegavamo grijehe propuštanja i živimo produktivan, plodonosan život ugodan Bogu (Rimljanima 12,1-2; Ivan 15,1-11).
Fra Bože Radoš, fratar iz Čapljine koji često snima svoja obraćanja, ovoga puta je u videu vjernicima govorio o Fra Gabrijelu Mioču glavnom uredniku Naših ognjišta!
HERCEGOVAČKI PORTAL
