Hrvatska republikanska stranka (HRS) na čelu sa Slavenom Ragužom podnijela je kaznenu prijavu protiv člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića zbog izazivanja mržnje i netrpeljivosti, jer je u Jablanici negirao ratne zločine bošnjačke ARBiH.
Bošnjački portal Klix se otvoreno stavio na stranu relativiziranja mnogobrojnih zločina ARBiH nad Hrvatima u BiH, od kojih se većina dogodila 1993. i 1994. godine.
U današnjem članku s osvrtom na tužbu HRS-a protiv bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, u naslovu su relativizirali počinjene zločine nad Hrvatima stavljajući naslov članka “HRS podnio krivičnu prijavu protiv Džaferovića zbog negiranja navodnih zločina Armije BiH”.
Za sarajevsku nacionalističku javnost su još uvijek “izvanzemaljci” počinili masovne zločine u Trusini, Grabovici, Doljanima, Križančevu Selu, Maljinama, Miletićima, Kiseljaku kod Žepča i drugim brojnim stratištima Hrvata Sjeverne Hercegovine i Središnje Bosne.
Relativizirano je stradanje Hrvata Kaknja, Bugojna, Travnika, Vareša, koji su prošli kroz brojne koncentracijske logore Armije BiH.
Svi ti zločini i stradanja su za Klix navodni
Šovinistički diskurs sarajevskih medija prema svim ostalim građanima BiH, koji ne dijele bošnjački narativ događanja u BiH i ne dijele stajalište bošnjačkih nacionalista o budućnosti BiH je time nastavljen.
Ostaje problem sarajevskih medija, koji jednostrano prikazuju događanja u BiH, uvijek sa strane velikobošnjačke propagande.
Svjedočenja logoraša
Tko je Šefik Džaferović
Šefik Džaferović, nekadašnji je bio prvi “sigurnjak” Bošnjaka i to upravo u ratu i to upravo u Zenici, tadašnjem središtu islamske radikalizacije u BiH. Postoje mnoge kontroverzne informacije o angažmanu ratnog načelnika CSB-a MUP-a Republike BiH u Zenici, Šefika Džaferovića, tijekom oružanih sukoba u BiH u prvoj polovini ’90-ih godina.
Šefik Džaferović rođen je u selu Brezik, uz rijeku Krivaju kod Zavidovića, odnosno kod manjeg naselja u blizini Tuzle, 9. rujna 1957., kao najstarije dijete Saliha i Hatke Džaferović. Džaferović je upisao Pravni fakultet u Sarajevu, 1975. godine, gdje je ocijenjen kao „uporan i marljiv student“ a fakultet je završio u rekordnom roku .1980. je postao pripravnik u Općinskom sudu u Zavidovićima, a početkom 1980. položio je i pravosudni ispit.
U srpnju iste godine izabran je za suca Općinskog suda u Zavidovićima a 1990g. u Zenici je Šefik dobio posao suca u Okružnom sudu, ali se 1992. godine odlučio posvetiti privatnoj odvjetničkoj praksi koju je obavljao godinu dana. Tada ga je vlast bošnjačkog dijela BiH pozvala da svoj profesionalni angažman nastavi u sklopu državnih organa Republike Bosne i Hercegovine.
Poslije prvih višestranačkih izbora u BiH, lokalna organizacija Stranke demokratske akcije, ponudila mu je dužnost načelnika Centra službi bezbjednosti u Zenici. Iako su Džaferovićeva politička opredjeljenja ocijenjena kao „bliska SDA-u“, Šefik tada nije još bio član SDA. Rješenja suprotna Daytonskom sporazumu. Međutim, Džaferović je ubrzo počeo isticati kako je pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za njega predstavljala ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na njegove političke svjetonazore.
Prema njegovim uvjerenjima, SDA je izvršila presudan utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“… Šefik je tako stvorio platformu svojih političkih uvjerenja, prema kojima bi, kao i u vrijeme austro-ugarske okupacije BiH, „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog faktora okupljanja“(!). Potvrđivao je i da je koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj Državi Bosni i Hercegovini pronašao u političkom programu Alije Izetbegovića, izražen u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno – „Islam, između Istoka i Zapada“.
Tako je Šefik Džaferović usvojio dobro poznata načela velikog dijela bošnjačke političke i intelektualne elite o ustrojstvu bošnjačkog nacionalnog identiteta i Bosne i Hercegovine kao njegove matične države, dok bi pripadnici ostalih naroda bili – samo gosti u njihovoj BiH(?!). U suštini, navedene političke projekcije predstavljale su koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan(!) rješenjima koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a s druge strane, Džaferović nije uočio da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata u BiH 1992. godine… Džaferović je 1993. godine i formalno postao član SDA, od kada je počelo i njegovo poznanstvo, bliska suradnja, pa i osobno prijateljstvo s Alijom Izetbegovićem i, posebno njegovim sinom, Bakirom Izetbegovićem, koji je u to vrijeme obavljao dužnost direktora Agencije za istrage i dokumentaciju (AID).
Ta je bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bila zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ArBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića… Načelnik republičkog Centra SB-a MUP-a Od 1994. do 1996. godine, Džaferović je bio angažiran u Ministarstvu unutarnjih poslova R BiH.
Kada je i demobiliziran iz oružanih snaga bošnjačke organizacije vlasti, bio je na položaju načelnika Centra službi bezbjednosti MUP-a Republike BiH u Zenici. Izetbegovićeva „Agencija“ je bila odgovorna za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH, nakon što je organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća mudžahedinskih ili džihadističkih boraca u područja koje je kontrolirala tzv. ArBiH. Njihovo plansko useljavanje nastavljeno je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od veljače do svibnja 1996., godine, useljavanje problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH, bilo je pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obavljao dužnost sekretara AID-a.
Džaferović je povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao tada i svojim kontroverznim angažiranjem u ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Pritom je Džaferović sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića! Postao je dosljedni sljedbenik ratnog predsjednika Predsjedništva Republike BiH, za koga je doslovno rekao: „Alija Izetbegović bio je naš vrhovni komandant, naš uzor i učitelj, naš vođa u sudbonosnom vremenu borbe za opstanak bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Svoj životni put prošao je časno i uspravno, a na tom putu vodila ga je vjera u Boga i stalna težnja za ljudskom slobodom, pravednošću i dostojanstvom.
Bio je mislilac i humanist, hrabri i ustrajni borac za afirmaciju nacionalnog identiteta Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Nepokolebljivo i dosljedno tokom svog političkog djelovanja zalagao se za demokratiju i vladavinu prava i u najtežim danima agresije na našu zemlju. Zbog tih njegovih osobina, bio je poštovan i na Istoku i na Zapadu…“ (Govor Šefika Džaferovića na 11. godišnjici smrti Alije Izetbegovića, na Memorijalnom mezarju Kovači). Džaferovićev ratni angažman postoje mnoge kontroverzne informacije o angažmanu ratnog načelnika CSB-a MUP-a Republike BiH u Zenici, Šefika Džaferovića, tijekom oružanih sukoba u BiH u prvoj polovini ’90-ih godina.
Podaci ukazuju da su pod nadzorom i uz poticaj Džaferovića i komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, Sakiba Mahmuljina, počinjeni strašni ratni zločini nad srpskim civilima i zarobljenim pripadnicima tzv. Vojske Republike Srpske na vozućkom i ozrenskom ratištu. U zločinima mudžahedina iz odreda „El Mudžahid“, te Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca spaljena su do temelja 66 sela, uništeno više od 5000 kuća, 12 crkava i jedan manastir, srušena su groblja, neka starija i od pet stoljeća, ubijeno 465 vojnika i civila, te protjerano više od 22.000 Srba.
Nakon velike pobjede Ar BiH nad Srbima na Vozući i Ozrenu , komandant Trećeg korpusa Armije BiH, Sakib Mahmuljin, u raportu Aliji Izetbegović je potvrdio je da su u napadu na Vozuču sudelovali mudžahedini. Pred kamerom se pohvalio da je među napadačkim jedinicama njegovog korpusa bio i odred „El Mudžahid“: Na snimku, komandanti vojske i mudžahedina, informiraju Izetbegovića i Mahmuljina da su zarobili srpske vojnike, to jest „četnike“, kako ih nazivaju. Ni jedan ni drugi nisu upozorili komandante kako treba postupati sa zarobljenicima. Prešli su na temu doseljavanja Srebreničana u Vozuću. Nisu reagirali ni kad su bošnjački oficiri, „pismeno obaviješteni da su mudžahedini oteli vojnoj policiji 60 Srba zarobljenika“ od kojih su preživjele samo 3 žene.
Džaferović je dobro znao šta se događa u odredu „El Mudžahid“ jer je od početka 1993. njihova baza u Zenici bila pod operativnim mjerama lokalnog CSB-a pod kodnim nazivom „Kinšasa“. Desetorica pripadnika nekadašnje Službe državne bezbjednosti /SDB/ Zenica, raspoređeni su u listopadu 1994. na ratne dužnosti u odred “El Mudžahedin”, u vrijeme kada je načelnik bio sadašnji bošnjački član Predsjedništva – Šefik Džaferović…
Početkom 2015., tadašnji potpredsjednik Federacije BiH, Mirsad Kebo, inače, Džaferovićev bivši stranački kolega, kojeg su u kuloarima oslovljavali kao „sivu eminenciju SDA“, dostavio je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, više od tisuću dokumenata s dokazima o zločinima nad Srbima, koje su počinili Armija i MUP BiH. Među imenima osnovano osumnjičenih ratnih zločinaca u tim popisima, bila su imena tadašnjeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, Sakiba Mahmuljina i načelnika Centra službi sigurnosti Zenica – Šefika Džaferovića. Šefik je pozvan u Tužilaštvo BiH, gdje je odbacio sve Kebine tvrdnje kao – „monstruoznu laž i konstrukciju“… Realna AID-ova Bosna i Hercegovina…
Uz pravosudnu farsu u „slučaju Pogorelice“, uloge Šefika Džaferovića, Šemsudina Mehmedovića i drugih, jasno je kako se prava istina o zločinima za vrijeme rata u BiH, kao i kasnijim političkim ubojstvima, te izravnim i bliskim vezama bošnjačkog političkog rukovodstva s islamskim svijetom, nikada i neće saznati. Međutim, institucionalno i sustavno organiziranje, planiranje i provođenje zamisli i namjera AID-ovih struktura i danas traje i to upravo zahvaljujući istaknutim sadašnjim ili bivšim članovima SDA.
Tako postoje dvije BiH – jedna je ona iluzorna, buduća članica Europske unije, a druga realna – AID-ova BiH! Dok Bakir Izetbegović kontradiktorno i smušeno u svojim odgovorima tvrdio da „Alija Izetbegović nije zvao mudžahedine“, sami mudžahedini su potvrdili da su se odazvali pozivu i Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića. Dodali su i da su došli braniti islam i boriti se za islamsku državu!
