Danas je najpotrebnije zajedništvo naroda, isto ono zajedništvo koje nas je 1990-tih sačuvalo i obranilo. Korčulani su, na ponos svojoj Domovini, oslikali mural sa posvetom hrvatskim junacima: Jean-Michelu Nicolieru i Kati Šoljić.
Jean-Michel Nicolier, Francuz iz Vesoula, 1991. godine uključio se u Domovinski rat kao dragovoljac HOS-a. Ponukan slikama razaranja koje je vidio na televiziji, napustio je svoj francuski dom i priključio se obrani Vukovara.
Ubijen je u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari, nakon čega mu se gubi svaki trag.
U čast ovome Francuzu, jednom od simbola obrane Hrvatske napravljen je mural na ulazu grada Korčule, a vijest je podijeljena na Facebooku.
Hrvatska javnost Jeana-Michelea najviše pamti iz kratke izjave koju je dao novinarima objašnjavajući zašto je došao u Hrvatsku.
“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile.
Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu”, rekao je Nicolier.
Što za vas zapravo simbolizira Vukovar, upitao ga je novinar.
“Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu…”, odgovorio je.
Posveta i pokojnoj Kati Šoljić
Na muralu je istaknuta i posveta Kati Šoljić, pokojnoj junakinji Domovinskog rata, simbolu patnji i stradanja hrvatskih majki, kojoj su četvorica sinova poginula u obrani domovine, a u Drugom svjetskom ratu izgubila je četvoricu braće. ‘Zagrli braću i poljubi sinove svoje što su život dali na oltar domovine‘, stoji u posveti.
Ovaj mural je jedan od dokaza da Hrvatska ne zaboravlja svoje heroje.
U sklopu murala se nalazi i posveta Kati Šoljić: „Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.”
Hercegovački portal
