Dragan Čović u pregovorima oko izmjena Izbornog zakona nema oko čega praviti kompromis, iako se na njega kao lidera hrvatskog pregovaračkog tima vrši pritisak da prihvati podvalu koju gura bošnjačka politika uz svesrdnu pomoć međunarodnog (zapadnog) faktora.
Podvala se sastoji u tomu da se hrvatsku politiku tjera na “kompromis” između ustavnog i neustavnog rješenja.
Uoči nove, vjerojatno i završne, runde pregovora o izmjenama Izbornoga zakona BiH pod medijacijom američkih i europskih posrednika Matthewa Palmera i Angeline Einchhorst, koja će početi krajem ovog tjedna, pred političkim liderom bh. Hrvata Draganom Čovićem je vrlo jednostavan izbor.
Hrvatska pregovaračka pozicija toliko je devastirana nasilnim međunarodnim intervencijama u Ustav BiH i Izborni zakon da Čović zapravo više ni nema od čega odustati. Nakon iskustava alijanse i platforme, trostrukog nametanja Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i kontinuiranom erozijom hrvatskih političkih prava u BiH, hrvatska politika je stjerana u kut iz kojeg postoji samo jedan izlaz koji svojevoljno može prihvatiti.
Taj izlaz je definiran u odluci Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić koja kaže kako je Dom naroda FBiH uistinu dom konstitutivnih naroda te kako mora postojati veza između onih koji narode predstavljaju u Domu naroda i samih konstitutivnih naroda. Dakle, prosto da prostije ne može biti. Isto vrijedi i za Predsjedništvo BiH, a ništa od navedenog nije u sukobu s presudama Europskog suda za ljudska prava. Naprotiv, presude Ustavnoga suda BiH i Europskog suda za ljudska prava su komplementarne.
Nadležnosti Doma naroda
Nadležnosti domova naroda su odvojena tema o kojoj se može razgovarati. Recimo, moguć je razgovor o smanjenju nadležnosti domova naroda u okviru rasprave o teritorijalnoj reorganizaciji BiH.
Dakle, Čović ni nema o čemu pregovarati. On treba, a to svakako i čini, samo tražiti poštivanje presuda koje opterećuju izborno zakonodavstvo. To onda znači i osiguravanje hrvatskom narodu nesmetanog izbora vlastitih političkih predstavnika. Ništa više i ništa manje od tog. Zbog neprovođenja nabrojanih presuda nema uvjeta za provođenje izbora i to je to. Ili će se dakle provesti presude ili se izbori neće moći legalno održati a ni provesti njihovi rezultati. Ako će netko izbore provoditi “na silu”, onda rezultati takvih izbora ni na što neće obvezivati Hrvate i to će biti siguran znak da BiH kao država triju u svemu jednakopravnih naroda više ne postoji. Tad će hrvatska politika biti primorana, htjela – ne htjela, izgrađivati hrvatski političko-pravni okvir na dijelu teritorija koji danas poznajemo kao državu BiH.
Čović u pregovorima oko izmjena Izbornog zakona nema oko čega praviti kompromis, iako se na njega kao lidera hrvatskog pregovaračkog tima vrši pritisak da prihvati podvalu koju gura bošnjačka politika uz svesrdnu pomoć međunarodnog (zapadnog) faktora. Podvala se sastoji u tomu da se hrvatsku politiku tjera na “kompromis” između ustavnog i neustavnog rješenja. Pojednostavljeno, Čovića bošnjačka politika uvlači u raspravu o nadležnostima Doma naroda Parlamenta FBiH koja za cilj ima praktično ukidanje ovlasti tog parlamentarnog doma namijenjenog političkom predstavljanju konstitutivnih naroda. Još jednostavnije, Čovića se pokušava namamiti u stupicu da krene razgovarati o nadležnostima spomenutog Doma naroda u zamjenu za mogućnost da Hrvati sami sebi izaberu člana Predsjedništva BiH.
On nema nikakvoga razloga uopće pristati razgovarati o nadležnostima Doma naroda FBiH jer to nije predmet niti jedne jedine presude koja opterećuje Izborni zakon BiH.
Upravo je to crvena crta za Čovića: on ne smije uopće ni razgovarati o nadležnostima Doma naroda FBiH u okviru razgovora o provedbi presuda koje opterećuju Izborni zakon. To su kruške i jabuke i ne smiju se ni u kojem slučaju miješati.
Nadležnosti domova naroda su odvojena tema o kojoj se može razgovarati. Recimo, moguć je razgovor o smanjenju nadležnosti domova naroda u okviru rasprave o teritorijalnoj reorganizaciji BiH. Ovlasti domova naroda mogu se smanjiti ukoliko svaki konstitutivni narod ima entitet u kojem je većina. Uzor za takvo smanjivanje ovlasti je Republika Srpska koja nema problema s gotovo nikakvim nadležnostima Vijeća naroda. No, to u ovom trenutku, očevidno, nije tema pregovora.
Bosna i Hercegovina kao državni okvir u kojem su tri konstitutivna naroda u svemu jednakopravna i u kojoj svi ostali građani imaju zajamčena sva građanska prava je poželjan okvir i za Hrvate. No, ako će se BiH polako, korak po korak, pretvarati u državu dvaju naroda koji vladaju dvama teritorijalnim entitetima i u kojoj su Hrvati netto višak, onda ona više za Hrvate nije prihvatljiva i svim silama će morati tražiti izlaz iz takve države.
Ovo su vremena u kojima se BiH nalazi na raskrižju – ili će ova država biti jednako poželjan okvir za sve, ili je više neće biti, barem ne u obliku kakav danas poznajemo.
Stoga je na Čoviću, iako mu je pregovaračka pozicija prilično jasna, ogromna odgovornost. On ne smije, ni pod koju cijenu, pa ni cijenu sankcija ili čak i zatvora, biti taj koji je potpisao političku eutanaziju vlastitoga naroda. Ako će netko već “lomiti Hrvatima kičmu” u političkom smislu, onda je bolje da to mora raditi silom, nego da hrvatska politika sama pristane na takvo slamanje.
Ovo nisu dnevno politička prepucavanja, nego povijesna vremena u kojima se odlučuje o budućoj sudbini cijelog naroda.
Aktualna hrvatska politika u BiH toga treba biti svjesna.
PIŠE: Jurica Gudelj
HERCEGOVAČKI PORTAL
