Teško je reći što će Jasenici, naselju nadomak Čapljine, donijeti vrijeme, ali ono što smo zatekli koncem ove zime, preslika je tradicionalne Hercegovine. U tom smislu Jasenica je pravi unikat.
Požari posebna priča
Ograde, odnosno privatni posjedi za ispašu stoke, omeđene su kamenim zidovima, a tamo gdje zida nema, visoki su plotovi. Svježa drača na zidovima i plotovima. Ima i novih zidova, znači da među žiteljima ima i mlađih ljudi. Naišli smo i na svježe napravljenu letvu (drvena kapija), što će reći da Jaseničani, stalni i povremeni, drže do svoga grunta.
Iznenadila nas je visina plotova. Sigurni smo da ih ne mogu preskočiti ni brdski konji. Sve je u Jasenici podređeno stočarstvu, prostrani dolovi pretvoreni su u livade, obrađuju se samo okućnice. U ogradama trava je ispašena, ovce na Jasenici tako su marljive da su stalnim brstom modelirale čak i trnove žbunove.
Doista, ove selo istinski je odsjaj zapadne Hercegovine kojoj geografski i pripada. No, da situacija u stočarstvu nije sjajna uz ispašenu travu i modelirano grmlje, potvrđuje mještanin kojeg smo sreli s balom sijena na leđima.
– Loše je, prijatelju, vreća žita košta k’o pola janjeta – govori. Uz cijenu žita, jaseničkim stočarima očito nije sklono ni vrijeme, prošlo sušno ljeto ubilo je snagu trave, a sada su je dokrajčile jednomjesečne bure.
Da je stočarstvo na tom prostranstvu osnova života, potvrđuju dvije lokve, od kojih jedna – Trnovača, djeluje kao da je od davnina, vjerojatno iz srednjeg vijeka, druga je manja i na njoj su u novije vrijeme vršeni zahvati. Posebna priča su požari. Izbrazdali su taj kraški biser koji, prema procjeni, zahvaća površinu od najmanje 12 četvornih kilometara.
Tko god pali vatru, od toga nema koristi. Iza požara ostaje spaljena zemlja iz koje za godinu – dvije nikne mlada trava koja je kratka daha jer brzo je spali sunce, tako da je ni ovce neće. Zato je nejasno zašto se to područje iz godine u godinu pustoši vatrom jer iza nje ostaje mjesečev pejzaž, izvaljena golema stabla, gol kamenjar, pustoš. Putujući uzduž i poprijeko tom brdskom visoravni u Srednjem Selu, zvanom još i Mahala, kako se jedan od tri zaselka Jasenice zove, naiđosmo na Mustafu Jazvina.
– Čovjeku, da bi bio zadovoljan, treba samo kruha i slobode, ništa više. U mirovini sam, imam minimalac od 370 i koju marku. Ljudi drže ovce i koze. Supruga i ja smo sami, nemamo stoke – kaže nam Mustafa govoreći nam i o napuštenoj školi.
– Davno je pravljena, još 1936. Djeca su u to vrijeme učila uglavnom do četvrtog razreda, nakon toga su čuvala ovce. Ja sam išao malo dulje, državi ispit položio sam u Čapljini, za vozača.
Pripada i Ljubuškom
Onda sam otišao u Njemačku, bio tamo četiri godine i kupio kamion, mercedes. Išlo je dobro, a onda je došao rat… Sad smo supruga i ja tu sami – kaže Mustafa koji se nada asfaltu, imaju, kaže, takvo obećanje od gradonačelnika Čapljine.
Na kraju priče kažimo kako veći naseljeni dio tog prostora pripada Čapljini, a manji dio Ljubuškom.
Piše: D. Musa / Večernji list BiH
Hercegovački portal
