‘‘Sve je spremno i na signal – RAK–625 – otpočnite s opštim napadom na svim mjestima i po zadatim pravcima“, stoji u zapovijedi tzv. Armije BiH izdanoj 19.4. 1993. godine.
“Drugi bataljun ima zadaću zaposjedanja položaja za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II.
U pozadini dostignute linije izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum”.
To je sastavni dio zapovijedi koju je 19. travnja 1993. godine, dakle 20-ak dana prije 9. svibnja i otvorenoga napada bošnjačke Armije, uputio zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka.
A kojim pravcima napadaju, i koga napadaju, možete pročitati u zapovijedi koju je objavila Facebook stranica Povijest Herceg Bosne.
Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive bošnjačke Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru primorala na reakciju radi sprečavanja širenja sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve, piše Povijest Herceg Bosne.
Istodobno s napadnim djelovanjem ARBiH protiv HVO-a na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić 17. je travnja 1993. naredio nastavak ”odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ ”odbrambenih“ je rukom dopisana u dokument preko druge riječi, op. ur.) i zaposjedanje dominantnih objekata u gradu Mostaru (Naređenje komandanta 4. korpusa ARBiH Arifa Pašalića od 17. 4. 1993., djelov. broj: 01-3191/93).
Izvanredno izvješće Vojno obavještajne službe Glavnog stožera HVO-a, sastavljeno istog dana, govori o dramatičnim trenucima za hrvatski narod na području sjeverozapadne Hercegovine i središnje Bosne (Jablanice, Konjica, Viteza, Busovače, Zenice i Vareša) zbog ”velike ofenzive muslimanskih snaga“ na HVO i Hrvate, započete prije tri dana, u kojoj je, zajedno s ARBiH sudjelovalo i oko ”1600 mudžahedina“, čineći zločine nad Hrvatima i uništavajući njihovu imovinu.
U zaključku izvješća navedeno je: ”Imajući u vidu sve naprijed navedeno, muslimani su prekinuli dosadašnju suradnju i krenuli u otvoreni rat protiv HVO – hrvatskog naroda. Za ostvarivanje svog cilja, protjerivanje hrvatskog naroda, napustili su sve položaje prema ‘vojsci Republike Srpske’ /angažiranje postrojbi s planine Igman, angažiranje brigade ARBiH iz Hrasnice/. Dok traju srpski napadi na Srebrenicu, ARBiH s područja središnje Bosne nijednu svoju postrojbu nije uputila za deblokadu iste, već je sve svoje potencijale upotrijebila za uništenje hrvatskog naroda na slobodnim prostorima.“ (Glavni stožer HVO, Vojno obavještajna služba, str. pov. br. 03-365/93, Mostar, 19. travnja 1993., Dnevno obavještajno izvješće br. 235/93).
Ciljeve bošnjačke ARBiH u sukobu s HVO-om, koji je ujutro 9. svibnja 1993. započeo u središtu Mostara, otkrivaju zapovijedi Komande 41. mtbr ARBiH od 19. i 20. travnja 1993., u kojima se navode zadaće za zaposjedanje položaja za obranu i prelazak u napad na značajne objekte u Mostaru (zauzimanje brda Hum i vojarne Sjeverni logor, kao i zgrade MUP-a i PS-a Mostar, prostorija ”Elektro-Hercegovine“ i objekata ”Žitoprometa“), te za pripremu za djelovanje po ciljevima na desnoj obali Neretve (Komanda 41. mot. br. ARBiH, Zapovijest za odbranu dj. br. 470 od 19. 4. 1993.; Komanda 41. mot. br. ARBiH, Naređenje dj. br. 470-2/93 od 20. 4. 1993.).
U Dnevnom obavještajnom izvješću HVO-a, datiranom 19. travnja 1993., navodi se da je u ”rajonu Mostara“ zabilježena ”samo jedna incidentna situacija, izazvana od strane ARBiH, u kojoj je ranjeno nekoliko pripadnika HVO-a“, no ističe se da je ”opće stanje napeto“, da su ”tenzije podignute u prvom redu zbog propagande muslimanskih medija na kojima se često oglašavaju zapovjednici muslimanskih postrojbi čiji istupi imaju negativan trend“ te da je ”sinoć oko 21.00 sat svim pripadnicima ARBiH dana puna borbena gotovost“.
Stoga je ocijenjeno ”da su sukobi vrlo lako mogući, bez posebnih povoda za njihovu eskalaciju“, jer je u cilju vrha ARBiH ”da rat proširi na ove dijelove HZ HB“. U istom izvješću zaključeno je da žestina udara ”na cijeloj teritoriji HZ HB pokazuje da je muslimanska ofenziva dobro planirana, sinhronizirana i vođena s najvišeg vrha“, no da će ”kao i do sada muslimanska strana to negirati, a radnje koje poduzima prikazivati kao incidente ili djelo pojedinačnih ekstremista i grupa koje su se otrgnule kontroli“, te da je ”osnovna namjera agresora postupno preuzimanje vojne i civilne vlasti nad mjestima u središnjoj Bosni i potiskivanje Hrvata s tih prostora“ (Glavni stožer HVO, VOS /vojno obavještajna služba/, str. pov. br. 03-359/93, Mostar, 17. travnja 1993., Izvanredno izvješće).
Povremenih sukoba bilo je 20. travnja, a 21. travnja dogovoreno je povlačenje vojske u vojarne i uklanjanje postavljenih zaklona za borbu, te crta razgraničenja, da bi se 23. travnja stanje smirilo.
