Nikad u javnosti nije imao kredita, njegov je rad uvijek obavijen skepsom i sumnjama. I sad, u ovom mandatu, čak i nakon velikih pobjeda. Zato bi mu ulazak u Ligu prvaka mogao donijeti potvrdu i priznanje, što mu prigovoriti ako nakon naslova prvaka, Superkupa i visokih pobjeda u derbijima još izbori i nastup u elitnom natjecanju.
“To je gol koji mi je obilježio i usmjerio karijeru. Pitanje je što bih postigao u karijeri da Vida nije zabio”, priznao je Ante Čačić nedavno uoči utakmice s Ludogorecom, da je taj gol koji je Domagoj Vida 2012. zabio za 3:2 u 98. minuti upravo protiv bugarskog prvaka, bio najvažnjiji gol njegove trenerske karijere.
Da ga nije bilo, Čačić bi te iste večeri morao odstupiti s Dinamove klupe, označen, vjerojatno, kao najneuspješniji trener u novijoj klupskoj povijesti. Naravno da nakon te epizode nikad ne bi postao izbornik i vodio Hrvatsku na Euru 2016.
Doveo je Čačić, nakon tog Ludogoreca, Dinamo do Lige prvaka bez poraza, kasnije u skupini upisao pet poraza, bez postignutog pogotka. I na kraju je morao otići. Ali, bez obzira na sve, uvijek je, nakon tog gola u 98. minuta, bio kao trener obavijen sumnjama. Javnost i navijači nisu mu dali kredite, bio je ‘Mamićev trener’, iako samo rijetki znaju koliko je tvrdoglav i kako ga je, zapravo baš ta tvrdoglavost stajala kredita kod Zdravka Mamića u Dinamu.
“Ti si najtvrdoglaviji trener kojega sam ikad imao”, navodno mu je na rastanku rekao Zdravko Mamić.
“Jednog ćeš dana shvatiti da sam i najbolji kojega si imao”, odogovorio mu je, po toj priči, Ante Čačić.
Definitivno, jedini trener koji je dobio javnu bukvicu svojeg nadređenog uoči same utakmice, ono kad je prije dvoboja s PSG-om izbacio Tonela iz momčadi, a u prvih 11 stavio Antu Puljića, Domagoja Vidu prebacio na zadnjeg veznog. Zoran Mamić, tadašnji sportski direktor, u kamere HTV-a prije utakmice ljutito je zaključio da ne razumije trenerov potez i da to još nikad nije vidio.
Međutim, u vrijeme dok je hrvatski nogomet bio strogo podijeljen na ‘pro et contra’ Mamića, HNS-a, Dinama, Hajduka…, dok se agresivno pozivalo na bojkot reprezentacije i prekidalo utakmice da bi se naštetilo reprezentaciji, Čačića je javnost svrstala u jedan tabor i ništa to nije moglo promijeniti. Niti ulazak s Dinamom u Ligu prvaka, niti činjenica da je Hrvatska svoj najbolji nogomet igrala upravo na Euru u Francuskoj (što će mnogi priznati tek godinama kasnije), gdje je ispala od budućeg prvaka Portugala, golom na samom kraju produžetaka, u utakmici, valjda jedinoj dotad, u kojoj Cristiano Ronaldo 117 minuta nije puknuo prema vratima.
No, Ante Čačić nije bio ništa od toga, on je bio tip kojemu Zdravko Mamić viče s tribine, tvrdoglav i previše samouvjeren čovjek, koji političkim pokličima dodatno raspiruje vatru u ionako polariziranom hrvatskom nogometu. I čovjek koji je ‘samo imao sreće’. A ona ga je napustila baš u krucijalnom trenutku, protiv Finske na Rujevici i zakomplicirala put na Mundijal u Rusiju, gdje smo već jednom nogom bili mjesecima.
No, prvo Island, pa Turska, prazne tribine Maksimira protiv Kosova i Finska nam je zamalo uzela sve. Te je večeri otišao s klupe Hrvatske, stigao je Zlatko Dalić. A nekoliko mjeseci kasnije, u Rusiji, Čačić je, među onima koji su u njega sumnjali i podcjenjivali, bio tek ‘onaj od kojega je Dalić spasio reprezentaciju.’ Jer, sve ono prije Finske, taj Euro u Francuskoj i Dinamova Liga prvaka, nisu postojali? Ali, takav je nogomet, napisao je i tu priču Čačićeve karijere, neki su zaključili i kako mu se vratilo za taj Vidin gol u 98. minuti.
Nije, nakon svega čudno, da se proljetos na Dinamovu klupu vratio uz nove sumnje, međutim, vremena za dublje promišljanje nije ni bilo. Momčad je pod Željkom Kopićem došla u opasnost da ne osvoji naslov, Čačić je uzeo uzde u svoje ruke i mirno, uz tek jedan remi doveo Dinamo do naslova prvaka. Nestalo je, nakratko, te skepse, Čačić se pokazao odličnim rješenjem za kraj sezone, nakon Željka Kopića samo je stavio igrače na prave pozicije, igru u realne okvire i samim igračima malo olabavio omču oko vrata.
Osvojio je Čačić i Superkup, ali čim je sezona krenula lošije, s teškom pobjedom protiv Lokomotive (3:2) i remijem sa Shkupijem (2:2), vratila se u eter ta stara priča o Čačiću. O sreći, o sumnji da može Dinamo dovesti tamo gdje mu je mjesto. I nakon pobjedničkog uzvrata u Skopju, nakon pobjede u Razgradu i trijumfa nad Ludogorecom u Maksimiru, Čačić je bio pod paljbom, čak i zvižducima s tribina Maksimira.
Ljubičić, Bočkaj, Petković, Drmić, Moharrami…, brojni upitni ‘zašto ovaj a ne onaj’ i slično. Jednostavno, Čačićev je imidžu u javnosti i među navijačima takav, nije da mu i on sam u prošlosti nije kumovao, nikad nije imao kredit kao neki drugi.
I zbog svega toga ova večeras protiv Bodo/Glimta Čačićeva je utakmica dosadašnje karijere. Ako odvede Dinamo u Ligu prvaka, nitko mu ništa neće moći prigovoriti. Naslov prvaka, Superkup, visoke pobjede u dva derbija protiv Osijeka i Hajduka, zapravo, Splićane je pobijedio triput u nekoliko mjeseci. I onda još ulazak u Ligu prvaka!
Još nešto, uspije li Čačić večeras, postat će drugi Dinamov trener koji je dvaput odveo Dinamo u Ligu prvaka. Osvaldo Ardiles, Kruno Jurčić, Zoran Mamić i Nenad Bjelica uspjeli su to samo jednom, kao i Ante Čačić te 2012. Samo je Zlatko Kranjčar uspio dvaput, 1998. i 2016. Ako mu je ta utakmica protiv Ludogoreca 2012. usmjerila i prelomila karijeru, onda bi mu večerašnju pobjeda mogla donijeti potvrdu. I konačno priznanje i najvećih kritičara!
Piše: Tomo Ničota
