Dvije godine prođoše kao za tren. Fra Bernard Marić otisnuo se u legendu, anđeoski glas otišao je pjevati s anđelima.
Međutim, njegova učenja, u vremenu raznih kriza i iskušenja vrijede više nego ikad.
Jer fra Bernard je bio nesalomljivi stup Hercegovačke franjevačke provincije, pa i onda kada su neke njegove kolege stavljale potpis na besramni uradak Ratka Perića, koji ih je prisilio da se odreknu Gruda i drugih spornih župa, fra Bernard je bio i ostao velik, oprostio im je i ostao štititi ono za što se krv prolijevala stoljećima, a mnogi od njih na kraju su oprali ruke poput Pilata zbog onog što su činili ili bili primorani učiniti. Taj čin poput te prisile Ratka Perića povijest Crkve ne pamti!
Fra Bernard Marić bio je intelektualac pred kojim su biskupi i drugi crkveni dužnosnici uglavnom šutjeli. Premalo argumenata, previše ispraznih fraza, a suočavanje oči u oči s eruditom našeg vremena nastojali su izbjeći pod svaku cijenu.
Jedini, konkretan put kad je sada već bivši biskup govorio pred fra Bernardom bio je onda kada se fratar nalazio u Rakitnu, a ovaj mu došao nuditi koju god župu i funkciju hoće, samo da ne dođe u Grude, a i nakon toga Ratko Perić je ostao bez riječi. Fra Bernard je uvijek na Božjoj strani, mitre i slični ukrasi (kojim se vole kititi i neki u onom vremenu i neki danas koji se hvale da imaju najviše, crkvenih funkcija na svijetu, pa se naslikavati s političarima, ne sluteći da im ti jeftini poeni kod naroda mogu samo naštetiti) nisu ga impresionirali.
A raznih pokušaja je bilo. U Grude je 70-ih godina dolazio general Franjevačkog reda fra Konstantin Koser. Sastali se visoki dužnosnici, i fratri i popovi, a s njima i fra Bernard. Već izmoreni što ne mogu slomiti franjevačkog intelektualca da pristane na laž zvanu romanis pontificibus (namjerno pišemo malim slovima), kazali su mu! “Vi nama ne želite biti poslušni!”
Fra Bernard ih je pogledao i mirno rekao: Nije da ne želim, ali kada bih vama bio poslušan i pristao na ovu laž i prevaru, onda ne bih bio poslušan Bogu, a Njega ni pod koju cijenu ne želim iznevjeriti!
I veliki fra Konstantin Koser ostao je impresioniran oštroumnošću i mudrošću hercegovačkog fratra da je nakon tih pokušaja odustao od nametanja laži, a dovoljno je reći da su oni koji su kasnije nametnuli tu laž, u prvom redu general fra Giacomo Bini tražio je pred kraj života da ga se pokopa u obiteljsku grobnicu, a ne u fratarsku, što je većinom želja onih fratara koji žele okajati neki svoj grijeh pred kraj života. Jedino u Hercegovini želja jednog od preminulih fratara da ga se pokopa u fratarsku grobnicu nije ispoštovana, pričat ćemo jednom zbog čega, ili nećemo ako se nepravde i laži u Hercegovačkom slučaju što skorije gurnu u ropotarnicu povijesti, za što se od srca zalažemo.
Fra Bernard ostao je dosljedan do kraja Bogu i istini, a Crkva – Božji narod, to je znao cijeniti.
Do posljednjih dana fra Bernard je radio na Njivi Gospodnjoj, upravo kako je i obećao Ratku Periću koji ga je pitao što će raditi sada kada ga ovaj, tobože, odbacuje. – Od danas je cijela Hercegovina za mene jedna velika župa i nudit ću svoje usluge po znatno nižim cijenama od vaših – rečenica je koja će ostati u povijesnim knjigama Gruda i Hercegovine.
Jer, mitraši su prolazni, ovozemaljske funkcije su lažni sjaj. Na kraju, kada ugasimo svjetlo i ostanemo sami sa sobom imamo li nešto vrijedno za zapisati u Knjizi Gospodnjoj.
Fra Bernard je imao što zapisati. Pod stare dane jednom dobro znanom, a plemenitom franjevcu nije se dalo umrijeti. A sustigla i bolest i godine, pa se traži duševni mir. I Bog ga spoji s fra Bernardom, a dugo se nisu vidjeli i čuli. Na svoj način fra Bernard ga iskritizira zbog svoje prevrtljivosti u jednom trenutku zbog koje je došao čak i do Vatikana, i tamnošnje funkcije, a koja ispostavit će se i bijaše razlog duševnog nemira. Taj vremešni fratar se pokaja i zaplače kao kišna godina. I ubrzo nakon toga, miran i spokojan otišao je u zagrljaj Gospodinu.
Za života, fra Bernard je pomagao osobama koje su se u jednom trenutku našle u psihičkim poteškoćama. S jednog duhovnog, a opet narodnog aspekta obraćao im se i pomagao nositi teški križ. I danas se na njegov grob dolazi s molitvom i pouzdanjem, da pomogne, da moli i zagovara za taj duševni mir koji danas mnogima nedostaje, a fra Bernard je znao kroz razgovor i molitvu dati snagu vjernicima da ga pronađu i sačuvaju. I dok svijetom haraju bolesti, ratovi, glad i umor njegov glas odjekuje snažnije nego ikad. Jer u ovim Grudama je prošao sve. I teška komunistička vremena, i progonstvo Biskupske konferencije Jugoslavije, i progonstvo današnjih biskupa. I kako fra Andrija Nikić na njegovom ispraćaju prije dvije godine reče. – Sada si zauvijek u svojim Grudama i odatle te nitko više ne može istjerati.
A pokušavali su i željeli su, od domaćih Juda čiji poljubac najviše boli, do onih čije su prijetnje i kazne za njega bile kao ubod komarca.
I ako vam se čini da je fra Bernard sve rekao, samo pogledajte u Nebo. I danas govori i opominje.
Dopiru li njegove riječi do biskupa Petra Palića, za kojeg je fra Bernard vjerovao da može skinuti ovo breme Hercegovačkog slučaja jer dolazi izvan Hercegovine, to samo Petar Palić zna. Zasad, mi obični pučani ne vidimo da je bolji od svog prethodnika koji je Hercegovinu gurnuo prema ponoru, međutim pustit ćemo vremenu da odradi svoje. Petar Palić u ovom trenutku jedini može riješiti Hercegovački slučaj i poništiti kazne, a sam se izdao kada je rekao da mu je aktualni franjevački general fra Massimo Fusarelli rekao (da prevedemo ono što smo čuli u televizijskoj izjavi) da trenutno ne planira rehabilitirati kažnjene fratre. Da je Petar Palić u tom trenutku tražio drugačiji stav, da je otkrio kakvo je stvarno stanje i veza naroda i fratara, naravno da bi proces krenuo u jednom pozitivnom smjeru. Međutim, sjećanje na fra Bernarda nećemo previše kvariti dužnosnicima koji mogu, a ne žele iz sebi znanih razloga, ali moramo ih spomenuti jer su upravo oni pretvorili fra Bernarda Marića u franjevačku legendu. Da mu 2000. kada je krenuo za Grude nisu ponovno natovarili teški križ, tada sa 64 godine možda bi otišao u samostan i tamo lijepo živio i uživao sve beneficije.
Međutim, fra Bernad tako nije mogao. On se odlučio do kraja posvetiti Gospodinu i raditi do zadnjeg dana. Pa i kada je majčica smrt pokucala na vrata fra Bernard se pitao kako njegovi fratri bez njega održavaju svetu misu, je li im teško…
Fratre, počivaj u miru i zagovaraj u Nebu za svoj grudski i hercegovački puk. Znamo da si uz nas. A mi ćemo, poput tebe, moliti za svoje progonitelje… samo oni znaju zašto nam ovo čine… ali hvala im što su nam natovarili breme ovoga križa. Tko zna što bi bilo od nas, da je sve po redu. Ovako, znamo da nas Bog ne napušta, osjećamo to! A to je u cijeloj priči ovog Gospodnjeg stvaranja svijeta najvažnije, da nas Bog nikad ne napusti, i da mi ne napustimo Njega! Pišu Grude.com.
