Hrvatski narod u BiH u nedjelju, 02. listopada ne može izgubiti izbore od Bošnjaka muslimana, niti od Željka Komšića. Ni u kakvim okolnostima, ni s bilo kojim ishodom ovisnim o njima.
Hrvatima BiH u nedjelju, a i poslije nedjelje malo toga u biti ovisi o volji ili raspoloženju Cristiana Schmidta, međunarodnog predstavnika, još manje hrvatska sudbina ovisi o Schmidtovoj uvrijeđenosti zbog Milanovićevih kaubojskih poruka, a najmanje od pritiska Bakira Izetbegovića i njegovih efendija.
Deset puta je bio ugroženiji i izloženiji opstanak hrvatskog naroda u BiH u rano proljeće 1992. godine.
Nije bilo Schmidta, nije bilo sklonih zapadnih saveznika, nije usprkos iluzijama jednoga bučnoga dijela hrvatske političke scene bilo ni “hrvatskog cvijeća” kako se tepalo Muslimanima, niti je bilo moguće računati na Srbe i kalkulirati s njihovim strategijama.
Nije bilo ni oružja, Hrvatska je bila osakaćena, razrušena, pritisnuta prognanicima, golemim vojnim izdacima, pod hladnim međunarodnim pritiskom – iako priznata.
Zašto smo opstali tada?
Jer, izuzev gotovo nebitnih incidenata, nije bilo disonancija u političkom tijelu hrvatskog naroda.
I, jer smo bili spremni pokazati svoju odlučnost.
I, pokazali smo ju.
Bez ikakve interpretativne dvojbe.
Imali smo svijest o realnom stanju snaga, svijest o savezništvima, a nitko bitan se nije bavio selekcijama i eliminacijama ideološke naravi u svojim redovima.
Jedina ideja je bila – sad je taj trenutak.
Ili pukovnici, ili pokojnici.
Ili sramota i zaborav.
Ili slava i vječnost.
Nije bilo udbaša, izdajnika, profitera, lopova.
Bilo je svega naravno, ali na to ljudi nisu gubili vrijeme, usprkos stalnih provokacija i pokušaja i tada raznih protuha, tuđih agenata provokatora i općenito destruktivnih luzera u životu, koji su svoju beskorisnost i tada pokušavali opravdati upirući prstom u nevaljalce po njihovom izboru.
Hrvati su se tada obranili i primorali i neprijatelje i “saveznike”, prve na partnerstvo, druge na istinsko savezništvo.
Nakon toga, do danas, začudno, oživjelo je puno iluzija zakopanih s mrtvim vojnicima i civilima, a paralelno s tim, ukoliko je vrijeme bitke za opstanak bilo udaljenije, luzeri, agenti provokatori, razni nemušti egzibicionisti i uskogrudni jamljatori onoga što im ni po čemu ne pripada, bivali su sve glasniji.
I podmukliji.
I državne politike, kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima BiH su nepodnošljivo često išle na ruku takvima.
Ne miruju ni danas.
I danas, čak oni najgrlatiji zagovornici prava hrvatskog naroda, bez vizije, realne moći i bez odgovornosti za posljedice, spremno, sramno i podmuklo zalažu sudbinu hrvatskog naroda za svoje dnevne ciljeve.
A nerijetki i po nalozima.
Nakon što je pod iznimnom javno-političkom kombiniranom bošnjačko muslimanskom agresijom s hrvatskim satelitskim i antifa uporištima u Hrvatskoj, uz snažnu potporu jednoga dijela međunarodnih silnica, što izravno i drsko, što ignoriranjem političkog obezvrijeđivanja Hrvata pred očima cijeloga svijeta, hrvatsko političko rukovodstvo počelo s izgradnjom nacionalnih institucija Hrvata u BiH, a Republika Hrvatska to prepoznala kao pitanje vlastitog opstanka, procesi su eskalirali.
I, umjesto šutnje i ignoriranja svijeta, pitanje BiH, a prije svega statusa Hrvata, postalo je i međunarodno pitanje.
A Hrvati su ponovo postali faktor za stolom.
Da tamošnji lider Čović i suradnici u svim organizacijama i institucijama nisu ništa drugo uradili pored institucionalizacije hrvatske znanosti, kulture, politike, sporta ili, drugačije rečeno, da su sve drugo loše uradili, pokazali su državnu odgovornost i političku samosvijest.
To je u nedjelju crta ispod koje se ne smije ići.
Danas, mi suvremenici pokojnom Bobanu i suradnicima, i znamo, i možemo istaknuti milijun većih ili manjih grešaka, također i Šušku, i Tuđmanu, ali – oni su predvodili hrvatski narod u uspješnoj borbi za opstanak u ratnim okolnostima.
Po tome će ih povijest pamtiti.
Sve, baš sve ostalo je daleko manje bitno.
Institucionalizacija hrvatskog naroda, makar još uvijek bez formalnih državnih okvira trajne naravi u BiH, stijena je koju zato baš nitko, ni Bošnjaci, ni gomila Komšića, ni međunarodni predstavnici i sile s kojima se konsultira, nikakvi Rusi, ili Amerikanci ne mogu ni razbiti, ni izmaknuti ispod nogu.
To možemo samo sami sebi napraviti.
Ne mogu tu napraviti, bar ne bi smjeli, ni podmukle a nesretne kreature, desni ni lijevi egzibicionisti ili provokatori u Boga pitaj čijem interesu, koji djeluju u Hrvatskoj i s medijsko-političkih pozornica svim vrstama gadosti nastoje s jedne strane nekoliko dana uoči izbora ogaditi rukovodstvo hrvatskog naroda u BiH, a istodobno cinično, ljudima apeliraju – iziđite na izbore.
Poruke da su Čović i Komšić isto, licitiranje izdajnicima, dezerterima, zatim mahanje stvarnim herojima radi izazivanja emotivne sablazni hrvatskih ljudi u BiH sračunate su izazvati emotivni otpor, vrlo, vrlo presudan u odluci čovjeka, tako da naknadna poruka ljudima da iziđu na izbore ispada najprljavija diverzija same opstojnosti i opstanka.
Snažnim destruktivnim emocijama s uporištem u svakodnevnim slabostima, ljudima se potiče blokada razuma.
Ljudi, koji s govornica sudjeluju, aktivno ili pasivno u toj igri, najčešće nemaju pojma što izazivaju i u kakvoj sramnoj podvali sudjeluju, s mogućim teškim posljedicama.
Hrvatski narod u BiH mora svoje institucije i političku viziju, koja je svakome dobronamjernom i razumnom vidljiva, prvo obraniti na izborima u nedjelju, zatim pretvoriti u kralježnicu državnosti.
Trajne.
I vječne.
Potpuno je nebitno zato, hoće li Bošnjaci preglasati Hrvate i dovesti umjesto Bojane Krišto, Komšića u Predsjedništvo.
Ako to urade, to gore po Bošnjake, utoliko još jasnija crta ispod koje nitko ni u Hrvatskoj, ni u savezničkom okruženju neće moći ići.
Isto vrijedi za domove naroda BiH i Federacije BiH.
Ne treba trošiti energiju na militantne poruke Izetbegovića i brojnih militanata u civilnom, vjerskom i institucionalnom muslimanskom okružju, niti se previše zamarati srpskim secesionizmom.
Mnogi se pitaju je li trebalo izići na izbore po neustavnom, invalidnom, segregacijskom i nepoštenom, gotovo kolonijalnom Izbornom zakonu?
Da.
Trebalo je.
Jer, u nedjelju u biti i neće biti izbora.
Niti će nakon izbora biti konstituiranja države.
Sve što bude, bit će privremeno, a o trajnim okvirima upravo nakon nedjelje i onome što nedjelja pokaže – tek sve započinje.
Nedjelja je stoga samo startna pozicija.
Hrvatima presudnog starta.
To je dan svrstavanja doslovno svakog razumnog čovjeka, a u hrvatskom slučaju svake Hrvatice i Hrvata iza ideje hrvatske suverenosti.
Zato je gotovo nebitno hoće li, što će i koga će Bošnjaci preglasati, jer Borjana Krišto i hrvatski kandidati za tijela Federacije i BiH, nisu ni blizu, čak ni najviše, kandidati za te funkcije. Funkcije su tu najmanje važne, iako nisu nebitne.
Krišto je kandidatkinja koja personalizira zahtjev i odlučnost hrvatskog naroda za svojom suverenosti. Glasuje se o stavu hrvatskog naroda o svojoj suverenosti, a tek usput o kandidatkinji za Predsjedništvo.
Zato je izlazak na izbore i potpora njoj zapravo legitimizacije institucija i hrvatskih političkih ciljeva u BiH.
Ako hrvatski narod u BiH iziđe u vrlo velikom postotku na izbore, ako zajednički kandidati hrvatskih organizacija, ma tko oni bili, ostvare visoku izbornu potporu, a kao najmalobrojniji, s tim i najranjiviji narod refleksno bi Hrvati morali izići na birališta više i jače nego Bošnjaci i Srbi, i stati uz svoje kandidate, tada je hrvatski narod – pobijedio na nedjeljnim izborima.
Tu prestaje biti bitna i Borjana Krišto i svaki kandidat osobno, tu prestaju biti bitne naše primjedbe na ovoga ili onoga, zamjerke, one realne i one bez osnove.
Treba formalizirati državnost.
Pametni i odgovorni ljudi naprave kuću, pa se, ako se ne mogu dogovoriti mirno, svađaju o unutarnjem rasporedu i funkcijama prostora, te ambicijama i željama članova obitelji.
Cristian Schmidt će donositi odluke na temelju jednostavnih činjenica, koje državama bez kojih on ne može ništa bitno uraditi, podastru uposlenici njihovih veleposlanstava i raznih predstavništava u BiH.
A oni će gledati brojke.
Najvažnija činjenica će biti – koliko je hrvatski narod stao i spreman zauzeti se za iskazanu namjeru Hrvatskog Narodnog Sabora da trajno osigura suverenost Hrvata u BiH.
Neizlaskom na izbore nitko neće izraziti svoje nezadovoljstvo Borjanom Krišto, niti će tako kazniti Dragana Čovića, ili Plenkovića u Zagrebu, iako jedan nezanemariv broj podmuklih poticatelja u BiH, a pogotovo u Hrvatskoj upravo na to računa.
Koliko god se mogla loša izlaznost upotrijebiti protiv Čovića, ili u političkim bitkama u Hrvatskoj protiv Plenkovića i HDZ-a, svaki neizlazak je kazna i trajna šteta hrvatskoj državnosti.
Tu su akteri sporedni.
Kandidati i potpora njima nisu natjecanje s Bošnjacima, niti su izbori po neustavnom i segregacijskom Zakonu u nedjelju izbori državnih funkcionera i institucija, nego je to ispit kulture državnosti naroda.
Hrvatskog naroda.
Sve, baš sve odluke, one najvažnije s trajnim utjecajem ili pravcem razvoja odnosa u BiH, ali i na cijelom jugoistoku Europe, isključivo će ovisiti o brojevima.
Koliko hrvatska politika u BiH dobije potpore svoga naroda, toliko će hrvatske stavove i zahtjeve morati uvažavati sile koje će donositi okvire života naroda na Balkanu i točno toliko će vrijediti glas Republike Hrvatske za stolom.
S obzirom da je baš sve drugo poznato svima zainteresiranima, svaka izgovorena riječ Izetbegovića, čak i nepoznatog imama u Zenici, svaka riječ i poruka hrvatskih političara, svaka srpska poruka, poznata je svima koje zanima i neposredna prošlost, zločini i kazne, baš ništa od toga neće biti presudno za odluke o BiH.
Niti će odlučujuće biti međunarodno pravo.
Jedino će biti bitno – koliko hrvatski narod u ovom trenutku uistinu stoji iza zahtjeva svoga rukovodstva za suverenošću i je li spreman bezuvjetno se izboriti za to.
Za ostvariti pripadajuće pravo treba imati i pokazati – moć.
Glas naroda na izborima je ta moć.
Izlaznost na izborima je zato eliminacijska točka koja će presuditi sudbinu hrvatske državnosti u BiH, ali i – uopće.
Imaju li Hrvati izbora?
Nemamo.
Jer, nije izbor nauditi sam sebi.
Zato, o nama isključivo ovisi hoćemo li biti pobjednici u nedjelju i krenuti stazama pobjede, nastaviti hod HVO-a i HV-a.
Kako sam u uvodu i rekao – sve ovisi o nama, a ništa o svima ostalima. Jedino sami sebe možemo poraziti. I jedino si sami možemo donijeti trijumf.
To je doslovno pitanje zrelosti svakoga čovjeka. Niti mu tko više može pomoći, niti odnemoći.
U nedjelju je svaki Hrvat pred zrcalom svoje savjesti, a zrcalo ne vara, niti će bilo kome nakon nedjelje pomoći podmukli provokatori koji će razloge eventualnog neuspjeha nuditi u svojim političkim suparnicima.
Ima dana, trenutaka i odluka, koje se ne mogu tumačiti ni pred kim, izuzev pred samim sobom. Taj trenutak je nedjelja, 2. listopada 2022. godine u BiH.
Piše: Marko Ljubić
