Prije točno pet godina Zlatko Dalić postao je izbornik hrvatske reprezentacije. Poveo je Hrvatsku, prepunu pesimizma i defetizma, u bitku koja se unaprijed činila izgubljenom… Za mjesec dana povest će moćne Vatrene na svoje treće veliko natjecanje, s optimizmom i ambicijama većima nego ikad.
“Zlatko Dalić novi je izbornik Hrvatske!” Tako je prije točno pet godina, 7. listopada 2017., objavio Hrvatski nogometni savez, iznenadio navijače i cjelokupnu javnost. Večer prije Hrvatska je remizirala s Finskom (1:1) na Rujevici, Ante Čačić postao je bivši, a hrvatska reprezentacija našla se u jednom od najdelikatnijih trenutaka u svojoj povijesti. Odlazak na Svjetsko prvenstvo bio je kompromitiran, samo pobjeda u Kijevu za tri dana donosila je dodatne kvalifikacije, a Hrvatska nije imala izbornika.
Matjaž Kek, tada obljubljeni Slovenac koji je radio čuda s Rijekom bio je prvi izbor, on je odbio! Davor Šuker, predsjednik HNS-a, na brzom biranju imao je i Roberta Jarnija, međutim, niti bivši Vatreni nije se htio uhvatiti najvrućeg mogućeg krumpira. Utakmica je za tri dana, što ako izgubimo, ako ne odemo u Rusiji, u kojoj smo prije tri mjeseca, praktički, već ‘čekirali’ smještaj?
Izbor je pao na Zlatka Dalića. Široj javnosti ne odveć poznatog trenera. Da, bio je u Varaždinu, bio je u Rijeci, potom karijeru uspješno gradio na Bliskom Istoku. Ali, nije imao iskustvo Hajduka, Dinama, nije se borio za trofeje u Hrvatskoj, dugo je bio u inozemstvu i, logično, bilo je puno skeptika. Zar će Dalić, koji je ‘pao s neba’, u samo tri dana nešto promijeniti?
“Znao sam u što ulazim i koliko je težak zadatak koji sam prihvatio. Ali, hrvatska reprezentacija se ne odbija”, rekao je kasnije Zlatko Dalić, koji je tog 7. listopada prije pet godina krenuo u avanturu, za koju nitko nije znao kako će završiti. Krenuo je sa zagrebačkog aerodroma, tamo je, kod ‘check ina’ dočekao igrače i s njima se upoznavao na putu do Kijeva. Ne, budimo ozbiljni, nitko tada nije ni u primisli imao opciju po kojoj će pet godina kasnije isti taj Dalić voditi reprezentaciju na svoje treće veliko natjecanje, da će na Mundijalu u Kataru braniti rusko srebro.
Dosad je 62 puta sjedio na klupi reprezentacije, upisao je 31 pobjedu, 14 remija i 17 poraza. Po tom omjeru nije najuspješniji izbornik, ali, nema sumnje da je rezultatima nadmašio prethodnike. Četiri mu utakmice nedostaju da ‘sruši’ Slavena Bilića, a 11 da preskoči i svog učitelja Ćiru Blaževića i postane izbornik s najvećim brojem utakmica. Puno je toga prošao u tih pet godina, nije sve bilo ‘med i mlijeko’. Startna pobjeda u Kijevu (2:0), potom plasman na SP preko Grčke, ‘kupili’ su mu vrijeme i ustoličili ga za izbornika bez prefiksa v.d. Na američkoj turneji u ožujku 2018. dodatno je upoznao momčad, riješio neke dvojbe, u Rusiji poveo Hrvatsku do finala. Nakon toga, bilo je padova, razočaranja, bolnih poraza i velikih dvojbi. I njegovih osobnih, i sumnji drugih u njega samoga. Znao je lutati u izborima igrača, dvojiti između starih zasluga i novih vrijednosti, znala je Hrvatska gubiti gdje nije trebala i zasjeniti taj vlastiti srebrni sjaj. Bilo je razdoblja kad se više bavio drugim stvarima nego nogometom, razvlačili su ga na sve strane, tražili ga političari, estradnjaci, mediji, navijači, svima je Dalić bio privlačan ‘partner’. I sam teren ponekad je padao u drugi plan.
Da, bilo je kriza, bilo je sumnji da je svoje najbolje na klupi Hrvatske već dao, krenule su priče da se čeka prvi idući kiks i da će biti bivši. Krenule su i priče da se i on zasitio, da će uskoro završiti svoj mandat. Međutim, kao što se tog 7. listopada 2017. sve okrenulo i ispalo onako kako nitko nije mogao sanjati, tako je i zadnjih mjeseci Dalić ponovno brod okrenuo u pravom smjeru. Opet je vukao dobre poteze, napravio odličnu smjenu generacija, Hrvatska izgleda moćno, snažno, moderno, pobjeđuje velikane i igrat će, prvi put u povijesti, Final Four Lige nacija. A za mjesec dana, s onog istog aerodroma gdje je prije pet godina upoznavao igrače uoči ‘nemoguće misije’ u Kijevu, povest će Hrvatsku u Katar, na svoje treće veliko natjecanje. S mnogo više optimizma, vjere i ambicija nego prije pet godina, jer Hrvatska danas izgleda bolje, puno bolje nego prije pet godina. Nema sumnje, Dalićeva je petoljetka filmska priča, a on, uza sve uspone i padove, čovjek koji je obilježio jednu veliku eru, koja je, na mnogo načina, obilježila i promijenila hrvatski nogomet. Era koja još uvijek traje, tko je to mogao predvidjeti 7.listopada 2017!?
Piše: Tomo Ničota
