Nema nam više Dražena. Tim je riječima Slavko Cvitković objavio najtužniju vijest u svojoj novinarskoj i voditeljskoj karijeri. Najtužniju vijest ikad prenesenu u hrvatskom eteru.
A prošlo je već 29 godina od tada. Prerana smrt košarkaškog Mozarta, genija i idola svima koji su zbog njega bacili narančastu loptu prema obruču na kvartovskom igralištu.
Nogometni genije, po mnogima najbolji igrač svih vremena, Diego Armando Maradona, otišao je na grob Draženu. Nosio je veliki broj ruža te je novinare zanimalo čemu te silne ruže?
“Mali zeleni” im je rekao:
“Stavio sam 62 ruže na grob. Ako netko ne zna koliko je Dražen zabio u finalu Kupa prvaka 1989. godine, neka ga bude sram”.
Nije imao popusta ni prema kome, pa su mu tako prigovarali što je svojevremeno kao senior Cibone, s 19 godina, juniorima ljubljanske Olimpije (17 godina), ubacio 112 poena. Nije lapsus calami, STO I DVANAEST poena u jednoj utakmici. Na pitanje novinara zašto je to napravio dao je odgovor u svom stilu: „Neka više treniraju.“
I takav je bio, tvrdoglav, uporan, nepopustljiv prema svima, počevši od sebe samog. Poznate su priče da je jedini on vjerovao da možemo pobjediti jedini pravi američki Dream Team u finalu Olimpijskih igara dok su se ostali nadali fotografijama s Jordanom, Magicom i ekipom…
O Draženu se može pisati i pričati danima, ali ne treba komplicirati, jer ni on u svojoj igri nije komplicirao, sve je djelovalo tako jednostavno. Od dodavanja iza leđa ili kroz noge za Rađu na Europskom prvenstvu u Zagrebu kada smo pregazili Grke, do trica s osam metara nakon kojih dolazi okret, dječački osmijeh i dvije ruke u zraku dok ide nazad u obranu.
I kao što kaže stih iz pjesme: “Sve je manje suza, a ti se ne ljuti, slomljena nam duša u prsima ćuti…”
Hvala TI Dražene!
