Nadbiskup Cavalli, Papin apostolski vizitator za Međugorje, ovo je sveto mjesto milosti, slijedio sam evanđelje i posjetio fra Jozu Zovku na Badiji.
Nadbiskup Aldo Cavalli rođen je 18. listopada 1946. u Leccu u talijanskoj regiji Lombardiji.
Za svećenika je zaređen 18. ožujka 1971. Nakon studija sociologije i politologije te studija na Papinskoj crkvenoj akademiji godine 1979. ušao je u diplomatsku službu Svete Stolice. Godine 1996. imenovan je apostolskim delegatom za Angolu i apostolskim nuncijem u Svetom Tomi i Principu te je zaređen za biskupa. Godine 2001. imenovan je apostolskim nuncijem u Čileu, 2007. u Kolumbiji, 2013. u Malti i u Libiji, a 2015. u Nizozemskoj.
Papa Frane imenovao ga je 27. studenoga 2021. apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu svetog Jakova Međugorje, a 11. veljače ove godine preuzeo je službu. Na tom je mjestu naslijedio prvog vizitatora, pokojnoga poljskoga nadbiskupa Henryka Hosera, javlja Slobodna Dalmacija.
Devet mjeseci ste apostolski vizitator u Međugorju, mjestu gdje se već 41 godinu, prema svjedočanstvu šestero vidioca, ukazuje Majka Božja. Crkva još nije donijela konačni pravorijek o autentičnosti događanja, ali je prije tri godine papa Frane dopustio organiziranje i službenih hodočašća. Što bi mogao biti sljedeći Papin potez, možda proglašenje Svetišta Kraljice Mira?
– Kao što sam vam već rekao u pripremi ovog razgovora, glede ukazanja postoji Međunarodna teološka komisija u Vatikanu, i kao što se to događa i s drugim ukazanjima, ta komisija studira po različitim kriterijima je li nešto istina ili ne. Ovdje je bilo različitih komisija, kako biskupijska komisija, tako i komisija biskupske konferencije bivše države, vezano za ovu stvarnost. Papa Benedikt XVI. je pokrenuo jednu posebnu Komisiju koju je vodio kardinal Camillo Ruini.
A proglašenje Međugorja svetištem, koliko je to realno?
– Na svemu tome radimo, ali jedna stvar je jasna: ovo je sveto mjesto.
Od 1981. godine, otkad su počela međugorska zbivanja, bilo je progona sa strane onda vladajućeg komunističkog režima protiv franjevaca, vidioca, župljana i hodočasnika. Fra Jozo Zovko, župnik s početka ukazanja, nepravedno je osuđen i izdržao je zatvorsku kaznu, sad je još uvijek pod kanonskim sankcijama kojima se prijetilo i pokojnom fra Slavku Barbariću. Zašto je bilo toliko protivljenja Međugorju pa čak i sa strane crkvenih struktura?
– Uvijek kada se događa jedna nova snažna stvar u Crkvi, imate osobe koje su sklone tome, i koje su protivne tome. I onda s vremenom, temeljne stvari koje Gospodin želi, koje Duh Sveti želi da se ostvare, uvijek se s vremenom ostvaruju u Crkvi. To je uvijek tako, i tako je bilo s Međugorjem.
Prije 41 godinu to je bilo jedno jednostavno i siromašno mjesto, koje je činilo ono što može da bi preživjelo. I nakon 41 godine imamo mjesto milosti gdje dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, prolaze tisuće kilometara, kako bi pronašli milost. Evo, to je ta promjena stvarnosti, kao što je i u drugim stvarnostima u Crkvi diljem svijeta.
Ova je župa i prije ukazanja bila poznata kao vjernička, katolička. Prije 41 godinu župljani su počeli prihvaćati Gospine poruke, posvetili su se više molitvi, postu, obraćenju, čitanju Biblije, redovito su svaki dan sudjelovali na misi. U župljane su se ugledali hodočasnici koji su dolazili Međugorje. Kako u svim ovim godinama vidite ulogu franjevaca koji vode župu i župljana?
– Ovo mjesto je mjesto mira i milosti, i to je mjesto velike suradnje župljana i franjevaca. Ljudi ovdje dolaze u crkvu i zaista puno sudjeluju, i odrasli i mladi. Izgradili su pansione, neke hotele i dućane gdje prodaju nabožne predmete. Kao što ste vjerojatno vidjeli, ovo je mjesto potpuno otvoreno, i dućani su udaljeni tek nekoliko metara.
Nikada se zbog toga u crkvenom prostoru nije osjetila neka smetnja, nikada. Ravnoteža ljudi ovoga svetoga mjesta je vrlo visoka. Franjevci rade dobro. Oni su na jednoj dobroj razini i znaju ispovijedati na međunarodnoj razini. Isto tako i časne sestre franjevke: pogledajte kako je tu sve uredno i čisto, one su tu, i mnogi drugi laici koji s njima surađuju.
Kad biste ukratko opisali, nazovimo je međugorsku duhovnost, što je to specifično što obilježava Međugorje? Jesu li to ispovijedi, slavljenje euharistije, klanjanja, molitva krunice osobito na Brdu ukazanja, križni put na Križevcu… Možemo li sve to jednostavno nazvati novom evangelizacijom u praksi, o čemu je ovdje nedavno bilo riječi na Mariološko-marijanskom nacionalnom kongresu?
– Prije 41 godinu, Gospodin je želio pokrenuti u ovome mjestu, koje je bilo kao mnoga mjesta u svijetu, jedno mjesto milosti. Tko god dolazi ovdje, mladi, odrasli, djeca, obitelji, ulaze u milost. A mi surađujemo, na najbolji mogući način što možemo, u euharistiji, ispovijedima, klanjanju, čašćenju križa, u odlascima na Brdo ukazanja i Križevac, kao u dva “svetišta”, surađujemo u tome.
U ovom ambijentu milosti, i uz pomoć te milosti, ljudi mijenjaju unutarnji stav. To je obraćenje: unutarnja promjena, a to je djelo milosti. Ono što se ovdje radi, euharistija, klanjanje, krunica, ispovijedi, odlazak na ta dva spomenuta “svetišta”, to je nešto što se radi u svakoj župi, ali ovdje je zbog milosti, postalo mjesto milosti.
Hodočasničke potrebe
Vaš je mandat pastoralni, bdijete da se odgovori na duhovne potrebe hodočasnika. Što bi se u tom smjeru još trebalo poduzeti? Recimo naprimjer, trebalo bi napraviti novu kuću za duhovne obnove posta, molitve i šutnje. Ima fratarsko zemljište kod groblja u Bijakovićima, u prirodi i tišini, a više od 15 tisuća ljudi godišnje iz cijeloga svijeta dolazi u “Domus pacis” koja se raspada, 24-satno klanjanje održava se u kapelici koja samo što ne prokišnjava…
– Posljednja zgrada koja se ovdje izgradila je dvorana Ivana Pavla II., poznata i kao “žuta dvorana”. Izgradila se 1998. godine, kada je dolazilo nekoliko tisuća hodočasnika. Sada, nakon dvadesetak godina, ne dolazi nekoliko tisuća nego nekoliko stotina tisuća hodočasnika. Pastoral je odgovoriti tim hodočasnicima, dobro ih prihvatiti u duhovnom smislu.
Mi imamo ovdje jedno radno tijelo sastavljeno od oca provincijala, oca župnika, ekonoma, moga tajnika i mene, i upravo tražimo način kako izići u susret tim potrebama. Moramo uskladiti, istinski uskladiti i objekte da bi mogli dobro prihvaćati hodočasnike.
I za kraj, bili ste nedavno kod fra Joze Zovka u samostanu na otoku Badiji u korčulanskom arhipelagu, gdje vjernici mogu doći na seminare i duhovne programe sa svojim svećenicima. Svi ukrajinski biskupi pozvali su ga da im u Lavovu održi duhovne vježbe, a u Međugorju i cijeloj Hercegovini ne smije služiti misu, propovijedati, ispovjedati… Što biste mogli reći o tom susretu, kakav je dojam fra Jozo ostavio na vas?
– Fra Jozo ima svoje redovničke poglavare, koji imaju kompetencije vezano za njega i nad njim, ja nemam nikakvu kompetenciju. Moj mandat i moja nadležnost je nešto drugo. Ali, fra Jozo je star, ima 82 godine i bolestan je. Evanđelje nam kaže: bio sam bolestan i pohodio si me. I ja sam slijedio evanđelje i otišao sam na otok Badiju posjetiti ga.
