Kad god ga vidite, osmijeh je iskren, od srca, od uha do uha. Pomislili biste na prvu: Pa taj čovjek nema problema u životu.
A na njemu je križ skoro cijele Crkve u Hercegovini. To je naš fra Mile Vlašić koji danas slavi 56. rođendan. Čapljinski svećenik, još mlad, a fratar starog kova kojem je dragi Bog na prvom mjestu, a onda istina, neumorno desetljećima radi na njivi Gospodnjoj.
Zaređen je 7. veljače 1993. godine u Americi s fra Antom Ivankovićem i fra Jozom Joeom Grbešom, novim hercegovačkim provincijalom.
Teološke studije završio je u Londonu, kao intelektualac kojeg je izgradio grudski – sovićki kamen, onaj koji čovjeka ovih krajeva priprema na sve nedaće i kao da mu govori:
Možda neće biti tako teško, ali ja te pripremam na najteže pa kako ti dragi Bog odredi.
A dragi Bog u svom učeniku i mučeniku fra Mili vidio je heroja vjere, onog koji je uvijek stremio prema onom što nije od ovog svijeta.
S kolegama fratrima dao je Čapljini identitet kakvog Neretva, da se još desetke metara podigne i potopi cijelu Hercegovinu, neće moći isprati.
Čapljina je cvijet Hercegovine, kažu mnogi i najljepši grad hercegovački, a bi li bila to bez nekdašnjih fratara ili bez ovakvih fratara koji su kulturu cijeloga svijeta ovdje približili i najmanjima i najstarijima? Teško, pa i nemoguće!
Fra Mile, ta gromada, izabrao je poslušnost Bogu, iznad svega. Zato danas nije provincijal, biskup, nadbiskup… neki važan čimbenik u Vatikanu… i neka nije!
Jer i oni što su ga htjeli gurnuti u ponor, ostaviti u Americi, maknuti od naroda, dok gledaju kako neumorno ostavlja trag u vremenu postaju svjesni, fra Mile je Božji i bliže Bogu negoli će neki, da ne kažemo mnogi, titulaši ikad biti. I zato draži je vjernicima ovakav, negoli s titulama koje bi ga odnarodile jer to u Hercegovini kao po nekoj uhodanoj praksi ide.
I kako stvari stoje oni koji su uzeli titule i pokazali svoje pravo lice, nastavit će ga lomiti. Taj birokratski aparat koji snažno melje Crkvu u Hercegovini ne treba fra Milu i njemu slične. On treba grešnike i poslušnike, one koji će zažmiriti čak i na dokumentiranu laž i grijeh gurnuti pod tepih, samo da bi ostvarili svoje ciljeve.
Međutim, dobro je se prisjetiti, nakon Kristove muke i Velikog petka koju su svećenici onog vremena kreirali, došla je subota pa nedjelja, konačna Kristova pobjeda. Tako će biti i u ovom slučaju. Noa nas čeka na svom brodu i za razliku od onih vremena, za sve ima mjesta. Samo je pitanje tko će prihvatiti pruženu ruku – tko će poput fra Mile Vlašića potpisati poslušnost Bogu i staviti se na raspolaganje narodu, svom Šimunu Cirencu, s kojim trpi sve boli i nepravde, s osmijehom od srca i lakše podnosi svoj križ. I ne samo to, nego pripravi sebi još posla da pokaže koliko mu je taj križ mio.
Sretan rođendan fra Mile Vlašiću, nasmij se i danas od srca, onako kako se neprijatelji svete vjere nikad neće moći nasmijati.
