Kad cijeli nogometni svijet, onaj stručni, jednoglasno (s izuzetkom Beusana) tvrdi da nije bio kazneni udarac za Argentinu, a laičkim pregledom televizijske snimke bez dodatne tehnologije se vidi da je Argentinac prokockao šansu, jer lopta nije mogla do mreže, a nakon toga radi prekršaj nad Livakovićem, a VAR sa šest ljudi i 120 kamera šuti – onda je to teška krađa i debakl FIFA-e.
Namjerna greška.
Da nema VAR-a mogla bi se predstaviti nenamjernom, iako i bez njega nije bila slučajna greška.
Idemo se ne praviti defanzivnim provincijalcima, kojima su nečijom odlukom predviđeni dometi do ispod zacrtane granice i ne pristajmo biti – budale.
Ne možemo ništa promijeniti, ali bar sebe moramo moći pogledati u zrcalo i reći jasno i glasno – varate, kradete, lopovi ste i nemojte nas uvjeravati u nešto drugo. Nemamo izbora, ali budale nismo.
Glumatati sad fair play modelom lažne korektnosti, koju su kao model nametnuli moćni svjetski lupeži kako bi “male” držali u trajnoj pokornosti i još uz to od njih očekivali radost i priznanje otprilike kao budala nakon šamara, je gore od svijesti da svijet nije pošten ni u sportu.
To ponosni ljudi ne smiju dopustiti sebi.
U stanju goleme psihološke potencije, gdje momci koji su uložili strahovite napore u svoje snove, potpuno je prirodna dekoncentracija koja je dvije, tri minute nakon toga dovela do drugog gola.
I tu je završena utakmica.
Argentina?
Kako smo igrali?
Nebitni i jedno i drugo.
Zapravo, drugo je bitno.
Nismo nakon toga bili ni blizu ravnopravni i trebalo je čudo da se šteta ispravi.
Modrić i mladići ipak nisu bogovi.
Ljudi su.
Sve je odlučeno krađom, a kasnije ništa više nije bilo Svjetsko prvenstvo.
Piše: Marko Ljubić
