Ero se ne da pokoriti! Gdje je rođen tu će ostariti i svoju rodnu grudu neće napustiti.
Blagdanski su evo prošli dani,
tužna slika, isto k’o i lani,
ostadoše prazna naša sela,
srce boli, peče suza vrela.
Vraćaju se djeca u tuđinu,
ostavljaju opet, svoju djedovinu,
ostavljaju opet svoj kamen i draču,
roditelje ljube, na rastanku plaču.
Oj stvarnosti bolna, najtužnija ti si,
roditelji sami ići će nam k misi,
neće biti ni gange, nit prela,
ode naša mladost, iz svakoga sela.
Odvedoše djecu na sve strane puti,
blještavilom da zamjenu, ovaj kamen ljuti,
zaborave rijeke i planine, smokvu, šipak,
sve ljepote, naše drage Hercegovine.
A ne znaju da se Ero ne da pokoriti,
varaju se ako misle, tu ga neće biti,
poručuje, gdje je rođen, tu će ostariti
i da svoju rodnu grudu neće napustiti.
Piše: Katarina Zovko Ištuk
