U crkvi Imena Isusova u Gornjem Gracu proslavljen njen zaštitnik. Hodočastilo se sa svih strana, kao u stara vremena.
Svetu misu slavili su fra Bonifacije Barbarić, fra Mile Vlašić i fra Aandrija Nikić.
Ono što je najzanimljivije, a sigurno jako mali broj ljudi zna za to, jeste da je ovdje u franjevačkoj kući u Gornjem Gracu (župa Mostarski Gradac) bio fratarski novicijat i prvo učilište u Hercegovini davne 1844.g. o čemu svjedoči i kamena ploča postavljena na župni stan.
Poslušajte propovijed Prof. Dr. fra Andrije Nikića sa svete mise. Prijenos svete mise iz crkve Imena Isusova u Gornjem Gracu mogli ste pratiti uživo putem Hercegovačkog portala
Propovijed Prof. Dr. fra Andrije Nikića sa svete mise
IME ISUSOVO – 8. siječnja 2023.
(Opširniji tekst za kraću propovijed)
Hvaljen Isus i Marija.
Draga braćo i sestre.
Dragi korisnici elektroničnih portala: Na dobro vam, došao Božić, Mlado Ljeto, Bogojavljenje, Krštenje Isusovo i Presveto Ime Isusovo.
Ime nosi svaki čovjek. S imenom čovjek ulazi u društvo. Za ime pitamo ili ga kažemo kada se upoznajemo. Njime nas roditelji zovu od rođenja. Naše ime je zapisano u Matici krštenih i knjigama evidencija… Ime je bitni sastojak osobnosti onoga tko ga nosi. Mnogi se prije ili poslije susretnu s pitanjem odabira imena.
Prema kršćanskom običaju djetetu se daje svetačko ime iz kalendara ili ime sveca/svetice na dan rođenja djeteta ili blizu tog datuma, te ime djeda, bake, ugledne i uzorne osobe… Kada se o imenu razmišlja vjernički, kršćanski, ono ima još jednu zasebnost. Prorok Izaija zapisuje Božju riječ Izraelu: Imenom sam te zazvao: ti si moj! (Iz 43,1)
Kršćani biraju ime djetetu! Ne ostavljaju to slučajnosti. Ponajčešće odabiru ime sveca. Za svece kao važne osobe iz mnoštva provjerenih Božjih prijatelja Crkva vjeruje da su pred Bogom snažni zagovornici, a životom uzor svom imenjaku.
Taj odabir kršćanskih roditelja znači i uključenje novorođenog i krštenog čovjeka u zajedništvo neba i zemlje, u perspektivu svakog svjesnog vjerničkog života.
Danas svetkujemo Ime Isusovo -‘Ime nad svakim imenom’. Presveto Ime Isusovo je blagdan posvećen Gospodinu Isusu. Ime Isus, hebrejski Je(ho)sua, nadjenuo je Bog Otac svom utjelovljenom Sinu koji je rođen od Djevice Marije, a znači “Bog je Spasitelj”. Sv. Pavao je rekao: “Ime nad svakim imenom!” (Fil 2,9). Veliki zaljubljenik u Isusa Krista, sveti Franjo Asiški, bio je osjetljiv za sve što je bilo u vezi s Gospodinom, a naročito na Ime Isusovo. Kad je izgovarao Isusovo ime, činio je to silnim žarom, a braću je opominjao: “Kad Njegovo ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje. (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji je blagoslovljen u vjekove (Rim 1,25).”Riječ Isus je ime. „I nadjeni mu ime Isus“, Ime „Isus“ je program. On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih. Njegov narod. Njemu pripadaju svi koji stanuju na zemlji. On je njihov Bog, njihov kralj, njihov Spasitelj – a oni su ovčice njegova stada.
Isusova jedincatost
Isus je najveći čovjek u povijesti – od njegova rođenja godine se broje.
Nije imao sluge, a ipak su ga zvali Gospodarom.
Nije imao diplomu, a ipak su ga zvali Učiteljem.
Nije imao lijekove, a ipak su ga zvali Iscjeliteljem – liječnikom.
Nije imao vojsku, a kraljevi su ga se bojali.
On je bez vojne bitke osvojio svijet.
On nije počinio nikakav zločin, ali su ga razapeli.
Naprotiv prošao je svijetom čineći dobro. Nauk koji je objavio i djela koja je učinio potvrđuju da je Sin Božji.
Ljudi su ga osudili na smrt, pokopan je u grobu, a Boga ga je uskrisio da bude prvorođenac od mrtvih – uskrsnuo je a živ je i danas! Dao sam vam primjer. Želim da i vi budete gdje sam ja. Niste rođeni da umrete, nego da živite. Ja sam Pastir Dobr. – Dobri Pastir čuva svoje vjernike i svoju Crkvu ponavljajući: „Ne bojte se, ja sam s vama u sve dana do svršetka svijeta.“ U Svetom Pismu 365 puta povalja se Božja poruka: „Ne bojte se – a toliko je žrtava komunističkoga terora iz ove župe.
Prisjetimo se Isusovih poruka: “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.” (Iv 12,45) “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” (Mt 6,34) “Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.” (Mt 7,7-8) “Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.” (Lk 6,31) “Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.” (Mt 12,23) “Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.” (Mk 10, 43-44) “Jer tko ima, još će mu se dati i imat će izobilja; a tko nema, i njemu će se još oduzeti, što ima.” (Mt 13,12) “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32) Isus je najveći čovjek u povijesti. Evanđelja čuvaju i nude njegov nauk spasenja. Presveto Ime Isusovo izabrali su naši pređi za zaštitnika ove župe. Zahvaljujući Isusovu Imenu ova župa je opstala.
Tijekom stoljeća ljudi su slušali Isusove riječi i zauzeli svoj stav prema njima – prema Isusu koji ih je izgovorio – koji je stajao iza njih. Isus je to bio.- Neki su ga prepoznali i slijedili, a drugi su ga mimoišli.
Liturgijsko slavlje Imena Isusova
Vjernici su od početka Crkve zazivali presveto Ime Isusovo. Pobožnost Imenu Isusovu javlja se na poticaj sv. Bernarda iz Clairvaux-a (11./12. st.). Prvi koji se iskazao kao vatreni štovatelj Imena Isusova bio je sveti Franjo Asiški. On na koncu života u svojoj Oporuci piše ovako: „Gdje god se na nepriličnim mjestima nađem presveta imena i njegove napisane riječi, pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dolično mjesto.” (Testamentum – Oporuka)
Nakon njega pobožnost Imenu Isusovu nastavili su širiti stupovi opservancije i veliki propovjednici fra Bernardin Sijenski i fra Ivan Kapistran, a širi se posebno djelovanjem franjevaca sv. Bernardina Sijenskog i sv. Ivana Kapistrana (14./15. st.).U liturgijskim slavljima presveto Ime Isusovo počelo se osobito štovati od XIV. st. kao liturgijski spomen, ponajprije u franjevačkom redu. Papa Klement VII. Dopustio je godine 1530. godine najprije Franjevačkom redu da liturgijski iskazuje štovanje Isusovu Imenu. Štovanje Presvetog Imena Isusova potaknuo je sveti Bernard iz Clairvauxa, a najveći promicatelji bili su sveti Bernardin Sijenski, sveti Ivan Kapistran i sveti Leonardo de Porto Maurizio. Sveti Bernardin Sijenski podizao je zastavu s natpisom IHS, a kasnije se taj ukras klesao u kamen i urezivao u drvo. Govorio je: „Ovo je zaista ono presveto Ime za kojim u toliko čeznuli stari oci, u tolikim ga duševnim tjeskobama očekivali, a ono tako sporo dolazilo, iako zazivano bezbrojnim uzdasima, traženo tolikim suzama, ali u vrijeme milosti darovno. Molim neka se sakrije Ime moći, neka se ne čuje Ime osvete, neka se zadrži Ime pravde, Daj nam Ime milosrđa, neka u mojim ušima odjekuje Ime Isusovo, jer tek je tada glas tvoj sladak i lice je tvoje lijepo“ (Časoslov, str. 29.) Sveti Bernardin i sv. Ivan Kapistran nosili su sa sobom monogram Presvetog Imena Isusova po naseljima u kojima su propovijedali i u tom znaku blagoslivljali bolesnike.
Događala su se brojna čudesa i ljudi su se klanjali pred znakom Imena Isusova. Zbog toga je čak pokrenut postupak protiv sv. Bernardina pred sudištem pape Martina V. Sv. Ivan Kapistran uspio je ne samo obraniti sv. Bernardina na tom sudu već je i sam papa Martin V. odobrio i pomagao, a i sudjelovao u procesiji s drvenom pločicom s Presvetim Imenom Isusovim, koja se čuva u bazilici Santa Maria u Aracoeli u Rimu.
Blagdan Imena Isusova uvršten je 1721. u glavni kalendar Crkve, a reformom pape Pija X., slavi se na današnji dan, 3. siječnja. Presvetom imenu Isusovu posvećene su mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
U ime Isusovo sve započinjemo i činimo. Ono je presveto i preslatko Ime, blagoslov, sreća, utjeha i spas. Posjeduje moć i veliku snagu. Ime Isus znači “Bog pomaže” ili “Bog spašava”. Snagom imena Isusova spašavamo se. Tko prizove Ime Gospodnje, bit će spašen. Sjetimo se riječi Isusovih: “U moje ime izgonit ćete zle duhove, liječit ćete bolesne.”
Snagom imena Isusova opraštaju nam se grijesi, snagom imena Isusova događaju se čudesa, snagom imena Isusova mnogi su progledali, izliječili se, uskrisili i spasili se. U njemu je naša snaga i moć i naše vječno spasenje. Neka nam to sveto ime bude uvijek u srcu, u mislima i na usnama.
Čašćenja Imena Isusova i naši franjevci
Kao spomendan Ime Isusovo se najprije počelo slaviti u franjevačkom kalendaru, da bi potom ušlo i u kalendar opće Crkve. Fra Leonardo Čuturić (1881.-1947.) zapisuje u knjizi „Vjera Bosne” osobitu pobožnost prema Imenu Isusovu koja se gajila u Bosni: „I prema ovom Isusovom otajstvu prvi su širili štovanje sinovi sv. Franje (sv. Bernardin, sv. Ivan Kapistran i dr.), pa je shvatljivo da je i u Bosni istima povjereni kršćanluk od njih primio spomenuto štovanje. Također nekadašnji odnošaj bosanskih katolika prema nekrstu – nepriznavaocu Imena Isusova – ulijevao im je u dušu osobitu odanost i pouzdanje u ovo jako sveto Ime kao simbol njihove vjere. Jedini pozdrav katolikuu Bosni jest i danas isključivo ‘Faljen Isus!’ Kad se u misi kod pjevanja evanđelja spomene ime Isus, sav se puk na to pokloni koljenom u počast Isusu. Svaki posao počima kod naših katolika sa zazivom: U ime Isusovo! (pokraćeno: Misusovo!). Počima jesti, piti, raditi, spavati, buditi se – sve; Misusovo! Dozivanje pomoći, izražaj čuđenja jest usklik: Isuse, Isuse!
Katolik u Bosni u najvećem svom kućnom veselju pjeva iz dna duše onu narodnu pjesmu: ‘Najstarije Ime Isusovo, a za njime … i Marija.’
Svetkovina Imena Isusova mora se narodu uvijek unaprijed najaviti. Ona je prije bila naslovna svetkovina majstora kovača. Taj su dan oni svi morali doći k misi i iskupiti među sobom novac za pjevanu misu, koja bi se na njihovu nakanu namijenila. Još se što gdje drži ovaj pobožni običaj.“
Crtice iz naše katoličke prošlosti
“Jedno se sunce rodilo svijetu”. Tim riječima, u Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje), najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri aludira na rođenje Franje, koje se zbilo krajem 1182., u Asizu. Njega je Isus obratio, udijelio mu poljubac mira i uputio “Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši.”
Osobnost sv. Franje poznajemo promatajući njegove spise i životno djelo. Godien 1209. Franjo je osnovao red – po njemu prozvan Franjevački – mala braca, časen sester klarise i trećoredci sa svojim bujnim granama. Temeljno pravilo je ne samo za sebe brinuti nego i drugima koristiti. Franjo je bio čovjek široka duha, pun suosjećanja prema ljudskoj bijedi i patnji, uvijek veseo i nasmijan- pjesnik – trubadur.
On je bio pun stvaralačke mašte i hrabrosti kada je riječ o načinu na koji biti u službi Bogu, Evanđelju i Crkvi. Bio je pun pouzdanja u Boga i hrabro je poslao prve fratre u misije, ali i na učilišta. Pratio ih je molitvom. Red je rastao, širio se i u hrvatskim krajevima.
Naš prvi povjesničar fra Petar Bakula objavio je knjigu Mučeništva u Hercegovini. U knjizi opširno piše da je franjevačka djelatnost u Hercegovini zaživjela 20 godina poslije osnutka reda i jedna je od prvih misija u franjevačkome redu osnovana 1229. godine. Ta godina postaje stijena na kojoj franjevci neprekidno djeluju već skoro 800 godina na ovim prostorima, a Petar Bakula to opisuje ovako: „Svjetlo, koje su u ono doba donijeli franjevci svojim propovijedanjima, rasvijetlilo je zamračene pameti toga naroda koji su u fratarskom djelovanju prepoznali svoje apostole. Uistinu, polja koja su obrađivali serafski radnici, pokrivahu hercegovačko tlo bujnom vegetacijom, mirisnim cvijećem i obilnim plodovima.“ Fratri su dali veliki doprinos znanosti i kulturni hrvatskog naroda, a svaki je samostan bio bogata riznica umjetnosti.
Nakon dvjestinjak (240) godina turski tirani su okupirai i ova prostranstva. Uslijedila su ubojice kršćana, pljačkanja, paljenja…, rušenje svega kršćanskoga. Porušili su franjevačke samostana – njih devet i crkve – preko 150, pobili većinu fratara i gotovo četiri stoljeća izmišljali su zulume kako uništiti katolike s fratrima. Uz to uveli su danak u krvi odvođenje dječaka u janjičare, a djevojčica u hareme. Potom janjičare su deresirali u krvnike kji su u vojnim pohodima ubijali svoj narod, čiji jezik poznaju. A djevojke su odvodili u hareme. Tirani su gotovo 400 godina vršili genocid nad katoličkim narodom. Tijekom stoljeća njihove tiranije roditelji su utiskivali Ime Isusovo u duše svoje dječice tetoviranjem. Naime, na tijelu svoje djece utiskivali su kršćanske simbole – križ, lik svetaca, ime. Preostali fratri s katolicima životarili su u ovim betinama snalazeći se za pa su ovdje sagradili prostraniju kuću u kojoj su otvorili prvo Veleučilište, školu i novicijat u Hercegovini.
Ispisujući imena mučenika Bakula 1862. godine upozorava: Da ih sve popišemo trebala bi nam knjiga samoga Boga koji ih je proslavio, a ovo je tek neznatni broj. Broj mučenika se uvelike povećao žrtvama komunisitčkog terora provođena četrdesetih godina 20. stoljeća. Danas, nakon toliko mijena i stradavanja priznajemo: Samo Presvetom Imenu Isusovu i fratrima treba zahvaliti što im akatolika u Mostarskom Gracu, Hercegovini i širim područjima. S totalitarnim ideologijama 20. stoljeća suočili su se franjevački znanstvenici fra Dominik Mandić, fra Vendelin Vasilj, fra Oton Knezović… U našoj Hercegovini kruna Franjevaštva su 66 mučenika, 93 osuđenika i 88 trpnika. Da ništa drugo nisu fratri posvjedočili – ovo je dosta.
Međutim, zločinačko ubijanje nastavljeno je posebice 1993., u genocidnoj terorističkoj akciji „Neretva 1993.“. U toj genocidnoj akciji ubijani su također i Hrvati Bosni te Doljanima, Jablanici, Grabovici. U Grabovici nije nitko preživio. To je bio savršen zločin. O tomu svjedoči sam počinitelj Alija Izetbegović u svojoj knjizi „Sjećanja“: „Otišli su probuditi zoru, uputili se slanomu moru.”;[3] Hrvati su stradali ne samo od Turaka i poturica nego i od ondašnjih turskih sluga četnika.
Vjerni duhu sv. Franje, fratri ostvaruju svoje poslanje propovijedanja odolijevajući svim pritiscima, slobodni. Da je sv. Franjo samo zbog fra Petra Bakule, fra Didaka Buntića, fra Bariše Drmića, fra Dominika Mandića, fra Mladena Barbarića, fra Ferde Vlašića, fra Rufina Šilića, fra Slavka Barbarića… osnovao Red, trud bi mu se dobrano isplatio.
Franjevački red – red dušobrižnika i patnika, red istine, slobode, male braće kako su ih nazivali koz povijest, izrasta iz slobode, milosrđa, istine i pravde koju su temeljne franjevačke značajke, prepoznatljive u propovijedanju, dušobrižništvu i znanstvn radu. Zahvalnost je posebna krepost, tj. majka svih kepostima jer u njoj živi istina, sloboda, poniznost, dobrota i velikodušnost.
Tako prije 800 godina počinje i besprekidno traje višestruka franjevačka djelatnost među hrvtaskim narodom – posbice u Hercegovini. Tako je Franjo preko svojih fratara časnih sestara, trećoredaac, Frame – pa katolika u Hercegovini postao i naš najveći dobročinitelj hrvatskog naroda i učitelj kulturnog i civilizacijskog identiteta naših pokrajina. Hercegovina je, nakon stoljeća trpne, muke i krvi dobila prepoznatljivost koju i inozemn narodi današnjice preoznaju, a vjerni puk je poprimio siluete franjevačka duše.
Za vrijeme i nakon drugoga svjetskoga rata četnici s petokrakom na čelu i neki početničeni bivši Hrvati u Hercegovini su poubijali 19.463 Hrvata katolika, ili 10% pučanstva Hercegovine – iz Mostarskog Graca, prema svjedočanstvu fra Bonifacija Barbarića 365 katolika.
Prema popisu pučanstva iz 1931. godine, u Jugoslaviji je bilo 6.085.482 katolika i 6.785.499 pravoslavaca, skoro jednako.
Nakon četničkoga genocida nad Hrvatima u drugomu svjetskomu ratu izvršen je popis pučanstva 1948. godine, prema kojemu je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712, skoro milijun manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 – odnosno 997 547, skoro milijun više. Zaključak: Četnici su u drugomu svjetskomu ratu počinili genocid nad Hrvatima. Izvršili su pokolj nad 2 milijuna Hrvata, a njihova propaganda već 80 godina priča obrnuto.
Svi ovi podatci nalaze se u ovogodišnjemu Akademijinu i Napretkovu kalendaru za 2023. godinu. Dante je napisao: „Jedno se sunce rodilo svijetu”, a na stranicama kalendara upoznat ćete sunca našega naroda koja osvjetljavaju narod u Hercegovini i svijetu.
Godine 1971., nakon povratka sa studija iz Rima, pokrenuo sam akciju popisa žrtva komunističkoga terora. Tu se fra Bonifacije posebno založio. Gdje je on popisivao dodataka, ni nakon pola stoljeća, nema. Prvi smo u Jugoslaviji objavili sumarni broj žrtava 12.904 – platili kaznu od 12.000.000 dinara. Fra Martin Planinić je preminuo 4. travnja 2022. godine. On je prvi u komunističkoj Jugoslaviji u Rakitnu na Đerekovu groblju predvodio katolički sprovod za žrtve, koje su poubijali crveno lakirani fašisti u drugomu svjetskomu ratu i poslije toga rata. Svaka žrtva je imala svoj križ s ispisanim imenom i prezimenom, godinom rođenja i godinom mučeničke smrti. Te križeve su nosili potomci žrtava.
Danas crveno lakirani fašisti nemaju svoje države, a san ovih mučenika se ostvario, mi Hrvati imamo svoju državu i u svijetu smo među naj uspješnijim narodima, ne samo u nogometu.
Jedna zgoda. Fra Smiljan Zvonar, osuđenih i dugogodišnji uznik otrovan u kazamatima, zapisao je kako je 1955. godine. Gimnazijalka je otišla u Zagreb na studij… Nakon uspješnoga smještaja piše majci pismo: Draga mama, u hitnji kada sam se spremala, zaboravila sam zrcalo-ogledalo. Pošalji mi ga što prije. Majka dobila i pročitala kćerkino pismo. Uzela kuvertu, napisala adresu u kuvertu stavila Gospinu sličicu. Na poleđini sličice je napisala: Drago moje dijete, Bogu hvala da si sve lijepo započela. Evo ti zrcalo. Progledaj se u ovom zrcalu često.
U Međugorju se 25. lipnja 1981. godine na brdu Crnica ukazala Gospa šesteroma nevine međugorske djece i donijela poruke mira i pozive na molitvu i obraćenje. Te poruke su u zadnje 42 godine ovladale cijelim svijetom, odakle katolici hodočaste u Međugorje i dobivaju milosti oproštenja grijeha, ozdravljenja tijela, okrjepu duša i snagu za širenje mira u svijetu, dok neprijatelj nikad ne spava
U Hercegovini je Kraljica Mira otvorila svoje Veleučilište. Nakon terorističkih pothvata i zbrke mišljenja, Papa otvori vrata Gospina Sveučilišta i šalje svoje predstavnike u Hercegovinu. U osobi nadbiskupa Hosera poslao je svojega osobnoga trajnoga zastupnika. Na otvorenje Mladifesta došao je njegov osobni vikar, kardinal De Donatis. Svi ti znakovi pokazuju da Crkva sa zahvalnošću priznaje ono što toliki ljudi već desetljećima doživljavaju u Međugorju i što vas potiče da usprkos ljetnoj vrućini dolazite u tako velikom broju na ovo mjesto milosti. Ovdje nam je Nebo tako blizu, ovdje Gospa daruje toliko utjehe i obraćenja, ovdje mnogi od vas otkrivaju radost ispovijedi, sakramenta oproštenja. Ovdje doživljavate zajedništvo u vjeri, ovdje sklapate prijateljstva, ovdje mnogi doživljavaju unutarnje iscjeljenje od životnih rana.
Već sada se radujem što ću za sljedeći Mladifest, ako Bog da, opet moći doći u Međugorje. Molite za papu Franju, kojemu toliko toga dugujemo. U vjeri i molitvi s vama povezan vaš P. Christoph Kard. Schönborn.”[5]
Apostolski vizitator za Međugorje nadbiskup Henryk Hoser gost je redovitoga intervjua u dvobroju Glasa Koncila posvećenom Velikoj Gospi… vezan uz Međugorje. Marijanska pobožnost u Međugorju čini ono što Marija inače čini u životu Crkva i vjernika, privodi k Isusu, potiče na obraćenje; obraćenje pak donosi mir i nadu – crvena je nit koju u intervjuu razvija nadbiskup Hoser… „Ukazanja nisu uvjet za štovanje Marije, niti su ukazanja predmet štovanja. Nije to slučaj ni ovdje u Međugorju. U Međugorju fenomen još uvijek traje, tako da nije zaokružen. Valja biti strpljiv“, kaže mons. Hoser.“
Tko god dolazi ovdje, mladi, odrasli, djeca, obitelji, ulaze u milost. A mi surađujemo, na najbolji mogući način što možemo, u euharistiji, ispovijedima, klanjanju, čašćenju križa, u odlascima na Brdo ukazanja i Križevac, kao u dva “svetišta”, surađujemo u tome. Nazočni pohoditelj ponavlja: „U ovom ambijentu milosti, i uz pomoć te milosti, ljudi mijenjaju unutarnji stav. To je obraćenje: unutarnja promjena, a to je djelo milosti. Ono što se ovdje radi, euharistija, klanjanje, krunica, ispovijedi, odlazak na ta dva spomenuta “svetišta”, to je nešto što se radi u svakoj župi, ali ovdje je zbog milosti, postalo mjesto milosti.“
Umjesto zaključka
I tako primiče se kraju moja prigodna poruka. Mi razmišljamo kakva je to ljubav koja našim krajem brodi osam stoljeća i župom čista kao suza i čvrsta kao hercegovačke litice. Na njima učvršćujem nadu u sretniju budućnost pod zaštitom Presvetog Imena Isusova, sv. Franje i nesebično djelovanje fratara. To je poruka koju treba čuti, u srce u pisati i zaputiti se s Božjom pomoći, Gospinim zagovorom i Franjinom zaštitom, slijedeći primjere svjedoka.
Vama ovdje okupljenima u Ime Isusovo poručujem – vas Isus treba, a vi trebate Isusa. „Sve brzo stari, samo je Bog uvijek mlad, a Crkva je prava mladost svijeta jer čuva sakrament Kristova Tijela“. Pozivam vas da vam sveta euharistija bude središte vašega života u svetkovine i blagdane te neka vas plodovi svete mise prate svakoga dana. I toliko je velik broj svjedoka koji nam je prethodio i koji nas štiti, da možemo reći Franjevački Gradac je župa svjedoka.
I ide narod i ide njegovo veličanstvo hrvatski i katolički puk Mostarskog Graca prema svom zemaljskom cilju, sigurno ide zahvaljujući katoličkim i franjevačkim predvodnicima i svjedocima koje su poput hrastova sjekli i pilili, mrcvarili i batinjali, zatvarali i likvidirali, kožu gulili i glave odsijecali.
Zahvaljujući ovima čije likove prepoznajete u ovoj crkvi i u kalendarima, ne zaboravite da oni za nas dadoše živote svoje… A kad god netko od velikih završi svoj zemaljski put, narod se zaustavlja, plače… i popunja pamćenje!
Draga braćo i sestre!
Sveto pismo je zapamtilo imena predvodnika i vođa izraelskog naroda: Mojsija, Arona Jošue… I ovaj narod je imao i ima svoje predvodnike i vođe. Na kraju jedno vas molim… Kad vas sutra vaš sin ili unuk upita čiji su ovo likovi, što je to bilo za vrijeme turskih zuluma, ratova tijekom dvadesetoga stoljeća i nedavnih godina, te kako smo došli do ovoga što imamo, kažite im jednostavno: Sine, to su ljudi od Boga poslani, vodili narod prema budućnosti, prema sreći.
A kad budete nabrajali imena onih koji su narod doveli do cilja, nemojte , molim vas, zaboraviti imena ovih fratara koji ovdje među vama žive, žrtvuju se i predvode vas prema budućnosti.
Stoga, na koncu i na prvom mjestu, vama, očevima i majkama, djevojkama i mladićima, djeci i odraslima, nazočnima i do kojih će doprijeti ova poruka želim u tijelu zdravlje, u duši mir, u mislima radost, u srcu mladost, u radu uspjeh, puno sreće i lijepih snova neka nam donese godina Nova!
Amen.
Položaj: Prostorno se župa nalazi u Hercegovini na području općine Široki Brijeg i graniči s općinom Mostar. Glavna prometnica kroz župu je ona od Širokog Brijega prema Mostaru. Položajem je župa smještena iznad Mostarskog blata. Glavnina naselja nekada je bila na brdu, a danas su ljudi sišli bliže glavnoj prometnici. Župa je dosta “razbacana”, no danas je dobro povezana; do svake crkve, groblja, cvrkvice i svake kuće ima cesta.
Naselja: U okviru današnje župe Mostarski Gradac nalazi se sedam (7) naselja:
1. Gornji Gradac (župna crkva, staro i novo groblje s gropskim kapelicama, Gospino vrilo poznatije kao Orovnik, grobovi fratara mučenika iz Drugog svjetskog rata)
2. Donji Gradac (groblje Mušaluk i kapela, spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata u Dubravi, crka na Vlaki/Kopilaši)
3. Gostuša (groblje i kapelica, misište Mosor s kapelicom i spomenikom “škriparima”)
4. Grabova Draga (Marića groblje i crkvica, Bošnjačko groblje i kapelica, Kipić/Polja s kapelicom posvećenoj Gospi,
te zavjetna kapela sv. Anti na raskrižju prema Bilima, misište Bile)
5. Provo (groblje Jelkinovac i kapela)
6. Dobrič (crkva sv. Josipa, zavjetna kapelica sv. Anti, groblje Divojka)
7. Novo Naselje (Arine ili Mačkovina) uz Polog (groblje u koje još nije nitko ukopan i kapelica u izgradnji).
Godine 1871. od ove župe odcijepile su se župe Goranci i Drežnica. Godine 1892. župnik fra Mate Prskalo podiže župnu crkvu u Gracu. U međuvremenu Knešpolje se pridružilo Širokom Brijegu, a godine 1965. osnovana je župa Polog.
Statistički pregled: U davno vrijeme, tj. godine 1743., područje župe Gradac bilo je rijetko naseljeno i brojilo je 26 domova u kojima su živjela 279 vjernika. Godine 1768. bila su 44 doma i 415 vjernika. Godine 1867. 113 domova i 939 vjernika, a 1902. godine 239 domova i 2057 vjernika.
Vrijeme Prvog svjetsko rata (1914.-1918.) i godine gladi te gripa “španjolka” oduzele su brojne živote, da bi se stanje počelo popravljati tek između dva rata. Godine 1932. župa broji 352 doma i 2790 vjernika, a 1940. godine 376 domova i 3162 vjernika. Drugi svjetski rat (1941.-1945.) oduzeo je brojne mlade živote ove župe (238 župljana je poginulo i nestalo), a mnogi su se nakon rata odselili u gradska središta (Mostar i Široki) i daleki svijet.
