Prođe godina, dragi naš Pratar ne šeta Tilovom Dragom ispred crkve moleći krunicu za svoj narod. Bila je ovo godina, najblaže rečeno, nametnute šutnje. Reći lijepu riječ o Tebi Pratre nije bas zgodno bilo, jer pojedine savjesti dobiju nemir i uzbunu zbog nezahvalnosti.
Ali, svatko se zatvara svojim vratima!
Ima nas koji te nismo zaboravili, niti ćemo! Spomenuti ćemo samo neke Uspomene na Tebe koje većina ne zna. Znamo koliko si ljubio djelo fra Didakovo, a posebno njegovu krilaticu: “Hraniti ćemo tiće ždraloviće, naše pleme izginuti neće.“
Neka progovore oni koje si tajno toliko puta pomagao i duhovno i materijalno. Tvoje ljubomorno čuvanje franjevačke baštine očitovalo se u nesebičnom trudu za župu, zajednicu i potrebite. Za sebe si uzimao samo onaj minimum da bi mogao drugima služiti.
Slika tvoje nesebičnosti je sve što je ostalo iza tebe u župi Crnač, a o tvojoj skromnosti najbolje govori tvoja soba, koja je mnoge iznenadila svojim siromaštvom. Na upit, triba li ti šta, odgovorio bi onom starom pratarskom : „Štola na vratu, zalogaj u vratu“ A tolike si poticao na dobro i okretao mučne situacije na pravi put.
Znao si tada spomenuti i fratarsku mudrost iz turskog vremena: “Kud Turčin s ćordom, Pratar ce s torbom“.
Početak domovinskog rata
Pitao si se, što učiniti i tajno si odlučio da ćeš napraviti zavjetnu kapelicu sv. Ivanu Krstitelju da nitko od župljana ne pogine. I tako bi. Od onovremenih župljana nitko ne poginu a ti napravi kapelicu. Tvoja ljubav za Isusa, Širokobrijesku Gospu, sv.Franju, franjevačku baštinu i fra Didakovo djelo je uvijek motivirala i nadahnjivala i do kraja nisi napuštao te svoje LJUBAVI.
· Bio si, kao dječak ,svjedok kada su partizanski zločinci pretvorili ljepotu Širokog Brijega u prah i pepeo a nevina krv zalijevala fratarsku baštinu. Tada si od partizanske granate zadobio živu ranu koju si odnio u grob. Nisi se nikada na to žalio, nego strpljivo nosio. Ovom prilikom želimo poručiti tvojoj rodbini da većina Crnčana nije i neće zaboraviti vašeg KIKU i našeg PRATRA.
· I ovo valja spomenuti: dragi naš Pratre, da bi ispunili tvoju želju da budeš pokopan sa svojom braćom franjevcima u Mekovcu, zabranile vlasti da te zovemo naš Pratar. Njima na čast a nama na tugu. Ali tvoja oporuka je bila jača od naše tuge.
Ostao si do kraja ono što jesi, Hvala Ti za sve!
Mirno spavaj Franjin’tiću, fra Leonardo, nadimkom Joziću!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
I Božić prođe bez Pratra,
Maleni moj Božiću,
i ako malen Ti si moj veliki i svemoćni Bog.
Rođendan Tvoj u našem Crnču,
bez Pratra prvi put.
Čudi se Tilova Draga u svojoj tišini,
ne leluja Pratrov pasić na povjetarcu,
ne šušti habit pri koracima mira,
dok Pratar moli krunicu za narod.
I Poštenjavača i Rezića Glavica u čudnoj šutnji,
prozboriše Pratra NEMA
I pratarski grobovi okićeni kamenom tvrdim,
tiho zbore Pratra NEMA.
I kosti otaca naših s jecajem opominju,
našeg Misnika nema.
I stoljeća i osamdesetsedam ljeta,
čude se što Pratra nema.
Crkva svetog Ivana u Dobrinju i crkva Kraljice Hrvata na Razboju pitaju,
gdje je Pratar naš graditelj.
I Dabio i Mlična Gomila,
gledaju s visine i ne vide Pratra.
Krstivode još mire blagoslovom iz turskih vrimena,
I Pratarska Kruška na Voštici bez lišća u tuzi i šutnji reče Pratra NEMA.
I suze moraš kriti što Pratra nema,
ko majke četrdesetpete za sinovima svojim.
Vlast će ti zamjeriti,
ta našla je dovoljno sluga,
a ne brine je naša tuga.
Sve se pita osim nezahvalnih, zašto Pratra NEMA.
Lako je malog Brata gurnut u kut zapostavljenosti,
branit mu se teško jer je malen.
Sila jačeg neumoljivo tjera svoje. Koje dobro iz toga će biti?
Ipak tješi nas od Neba iznenađenje,
Kraljica Mira ima u Pratre povjerenje.
Počivaj u miru Franjin ptiću,
fra Lenardo nadimkom Joziću!
Grupa župljana
U sjećanje na hercegovačkog fratra i gangaša fra Leonarda Hrkaća…
