Naslovnica Crkva Neočekivana ispovijest pape Franje

Neočekivana ispovijest pape Franje

Imam stvarno kratak fitilj. Nestrpljiv sam… Nekada prebrzo odgovaram. Ponekad sam se smatrao boljim od drugih.

 

Papa Franjo ujutro izgleda poput zombija. Često je kratkog fitilja, obožava Baudelairea, smatra kako krivnju za veliku raširenost onih koji vjeruju u Boga ali ne idu u Crkvu snose i svećenici, a on sam se osjeća kao da je na kraju života. Objašnjava i što mu je govorio njegov osobni ispovjednik i egzorcist koji je porijeklom Hrvat.

Ovo su samo neki od odgovora koja je papa Franjo dao na izravna pitanja siromašnih i prostodušnih ljudi okupljenih u udrugu Lazar, koja je posvećena radu sa siromasima.

Pitanja su stizala iz cijelog svijeta, iz sirotinjskih četvrti Brazila, žena iz indijskih ravnica, mladih iz iranskih pustinja, američkih beskućnika, prostitutki iz Azije, madagaskarskih obitelj, ali i onih kršćana čija imena nisu objavljena zbog opasnosti koja im prijeti u njihovim zemljama.

Ta pitanja i odgovori Svetog Oca na kraju su uklopljena u novu knjigu pape Franje “Otvoreno o svemu – iskreni odgovori na izravna pitanja”, koju objavljuje nakladnička kuća Verbum.

Knjiga je uistinu neočekivana i jedinstvena, kako navodi sam nakladnik, budući da papa prvi put odgovara na pitanja o vlastitoj plaći, zaljubljenosti, manama, bogatstvu Vatikana, Hrvatu i nepravdi u svijetu. Nedjeljni Jutarnji među prvima je dobio uvid u knjigu, koja će od ponedjeljka biti u prodaji.

Što prvo Papa radi nakon buđenja?

Razbuđuje se jer je prvih pola sata poput pravoga zombija! Nakon toga se moli. Nekih dana slavi misu. Drugih je dana misa malo kasnije. Obično misa počinje u 4.45, ali ponekad se održava i u bazilici svetoga Petra, pa onda započinje kasnije.

Koja vam je omiljena knjiga ili pjesma? 

Omiljena pjesma… Znate, ja imam i melankoličnu stranu. Jako si volim ponavljati jednu francusku pjesmu koja odlično opisuje moje srce kada sam melankoličan. To je Verlaineova pjesma: “Jecaja puna/Jesenskih struna/Svirka duga/Ide do srca/I ono grca/S gluhih tuga.” A omiljena knjiga? Ne znam, volim puno knjiga… Volim klasike. Od njih mi je sigurno najdraža “Eneida”. Ali čitao sam i mnogo modernih autora. Ali najviše su me oblikovali klasici. Jako volim još jednoga francuskog pjesnika, Baudelairea, i njegove “Cvjetove zla”. Ali ima ih još stvarno puno.

Koliko zarađujete? Kolika vam je plaća? 

Ne zarađujem ništa. Apsolutno ništa! Hrane me, a ako mi zatreba nešto drugo, zamolim. A oni svaki put pristanu. Jer s papom se ne svađa! Ako mi trebaju cipele, kažem da mi trebaju cipele. To je lijepo jer, kada si tako “pokriven” kao u mome slučaju, možeš si dopustiti imati prazne džepove. S druge strane, onaj tko nije pokriven, mora imati nešto u džepovima jer je to uvjet njegova dostojanstva. Moje je siromaštvo fiktivno jer mi ništa ne manjka. Ali ipak je pomalo apsurdno morati za sve moliti. Iako to nije isto kao prositi, svejedno znači da moram reći: “Treba mi taj lijek ili to i to.” Takav me položaj čini manje samostalnim.

Koji vam je omiljeni sport? 

Nogomet! Ali ne igram ga. Kada sam bio mlad, uvijek su me stavljali za golmana jer sam loše igrao. Govorili su mi da imam dvije lijeve, pa sam morao stajati na golu.

Koje su vaše mane? 

Imam stvarno kratak fitilj. Kako da se izrazim? Nestrpljiv sam… Nekada prebrzo odgovaram. Ponekad sam se smatrao boljim od drugih. Ponekad nisam imao strpljenja pričekati. Sve te mane proizlaze iz osjećaja samodostatnosti. Njihov je korijen, dakle, prilično ozbiljan, riječ je o ružnoj osobini nad kojom moram neprestano bdjeti.

Je li vam itko ikada rekao nešto što vas je posebno ganulo i obilježilo vam život? 

Da, mnogo mi je toga obilježilo život. Različite stvari u različitim periodima. Posebice priče o ljudskosti i velikodušnosti… Jedna je od njih prizor žena u redu pred zatvorom koje su došle posjetiti muževe i sinove. Taj me je prizor svaki put jako ganuo. Vozio bih se busom pored zatvora kada bi ondje stajale. Vidio sam njihovu vjernost. Uspjele su prevladati vlastiti sram. Stajale su ondje na vratima, a svi koji su prolazili znali su da su im muževi i sinovi kriminalci. No to im nije smetalo. Bio je to pravi prizor vjernosti. To me je ganulo duboko u nutrini i jako mi je pomoglo. Uistinu mnogo.

A što mislite o osobama koje tvrde da vjeruju u Boga, ali ne i u Crkvu? 

To je vjerovanje vrlo rašireno, a krivicu za to, nažalost, snose i neki svećenici i biskupi. Ponekad i sam papa loše svjedoči svoju vjeru i tako ljude udaljava od Crkve. U takvim se slučajevima zbog izostanka suosjećanja gubi odnos bliskosti. Svi smo grešnici, a manjak bliskosti, suosjećanja i blagosti je grijeh. Ispričat ću vam što se prije nekoliko mjeseci dogodilo jednomu svećeniku koji je vodio sprovod jedne žene. Pokojničin sin bio je bogat i uspješan poduzetnik. Nakon sprovoda prišao je svećeniku i pitao ga: “Koliko sam dužan?” Svećenik nije ništa odgovorio. Muškarac je ponovio pitanje, ali svećenik mu i dalje nije odgovarao. Potom je poduzetnik otvorio novčanik, izvadio jednu veliku novčanicu i dobacio: “Aha, shvaćam, želite da prvo kažem: ‘Držite, ovo je za siromahe.‘” Svećenik je napokon prekinuo šutnju i rekao: “Hvala vam, uistinu, ali biste li mi učinili uslugu? Danas sam vrlo zaposlen. Potražite sami nekoga kome je potrebno pa mu vi dajte novac.” Poduzetnik je bio potpuno iznenađen: “Nevjerojatno! Morat ću vas ponovno posjetiti.” Taj je muškarac možda imao loša iskustva sa svećenicima koja su dodatno pojačana utjecajem ateističke ideologije. Ovakvo ga je svjedočanstvo vjere stoga zapanjilo. Svjedočenje je ključ za kršćane. Bez svjedočenja nema ni ljubavi prema Bogu. I vi ste sami ovdje donijeli svjedočanstvo. Svjedočite o tome da nekolicina “čudaka” može papu ispitivati o tome što misli i provjeriti kako razgovara sa siromasima. Želim vam zahvaliti jer ste, ako smijem tako reći, i vi meni posvjedočili. Uporni ste! To je dobro.

Papa Franjo, na što se troši vatikanski novac?

Na plaćanje dugova. Bog je dobar, stvarno dobar. Stoga nekoj kongregaciji ili vjerskoj instituciji, ako nije siromašna – a trebala bi biti – i ne raspolaže novcem u dobre svrhe, Bog obično pošalje lošega ekonoma koji prouzroči financijske probleme i bankrot. Vatikanski novac, odnosno novac koji bi Vatikan trebao imati, mora se koristiti za dobra djela i podršku naviještanju evanđelja. Djelomično se to i događa. No ako čitate novine, mogli ste vidjeti da se pisalo o hitnome zahtjevu za pokretanjem postupka protiv trinaest osoba iz Vatikana koje su optužene za pronevjeru i druge financijske zločine. Ovo nije prvi put da se takvo nešto događa, no boli me što se neki predstavnici Crkve, svećenici, biskupi i kardinali, voze u luksuznim vozilima te, umjesto da služe kao primjer siromaštva, sami daju najgore moguće svjedočanstvo. Iako u Vatikanu ima i siromašnih ljudi, kardinala i biskupa, slika luksuza ipak prevladava. Vatikan mora živjeti neprestano obraćenje kako bi izbjegao zamke bogatstva i moći.

Kako možete dopustiti ovo što se događa u svijetu? Sablažnjava me bogatstvo Crkve, papinski prsten… Kažu da bi se njegovom prodajom moglo nahraniti čitavu jednu zemlju u Africi.

Kao prvo, neka bude jasno da je “bogatstvo Crkve” zapravo bogatstvo države Vatikan i bazilike svetoga Petra. Dakle, ne možemo Vatikan prodati u komadićima i skupiti novac. Bogatstvo Crkve sastoji se i od umjetničkih vrijednosti koje se, naprimjer, čuvaju u kapelama ili od vrijednih predmeta koji se drže u župama. Te vrijednosti pripadaju svima, nije riječ o privatnome vlasništvu. Osim toga, postoje i druga bogatstva, ona loša, kao papinski prsten koji je spomenula Maité. Ovo je prsten moje prve ljubavi, prsten 27. lipnja 1994.

Što se to dogodilo toga 27. lipnja? 

Toga sam dana zaređen za biskupa. Kada se vi laici vjenčate, stavljate prsten koji predstavlja vašu ljubav. Taj prsten kasnije ne mijenjate jer se ne mijenja ni vaša ljubav. Tako ni ja ne mijenjam svoje! Ne želim nikoga uvrijediti, no stalno mijenjanje prstena bilo bi apsurdno. Ipak, pastir se ne bi trebao kititi skupim nakitom. Nakit je namijenjen za Boga i za Božju djecu, odnosno za one kojima je potreban. Drugim riječima, da – trebalo bi prodati papinski prsten i nahraniti ljude… Svećenik ili biskup koji živi u luksuzu naposljetku završava u apsurdu iz kojega se neće više moći izvući. U takve zamke upadamo ako našemu svećeničkom životu nedostaje askeze.

Zašto Crkva više nije na strani siromašnih, kao što je to htio Isus?

Kada to kažeš, govoriš o institucionalnoj Crkvi, i to iz libanonske perspektive. Znam što se ondje događa i koliko snažnu napast predstavlja novac. No isto vrijedi i ovdje, kao i na brojnim drugim mjestima širom svijeta. Isus je htio siromašnu Crkvu – Crkvu za siromašne. Na mnogim mjestima to više nije slučaj jer se Crkva, nažalost, ukopala na mjestu. Više ne ide prema naprijed i postupno se paralizira. Ako dvije godine ne hodaš, ostaneš nepomičan. Isto se događa i s Crkvom. Višak bogatstva može je omesti u hodu.

Koja je razlika između meditacije o kojoj govorite i meditacije koja je danas popularna širom svijeta, kao, naprimjer, joga?

Postoje brojni načini meditacije. Najklasičniji način meditiranja u kršćanskoj tradiciji nesumnjivo je onaj kada pročitamo neki ulomak, pa počnemo o njemu promišljati, razmišljamo o tome što nam govori i što on znači. Zapravo, druge načine ni ne poznajem. Znam da postoje, ali nemam nikakvoga iskustva s njima. No mogu reći da se, kada čitamo neki odlomak i ostajemo u Božjoj prisutnosti zadržavajući u vlastitoj nutrini poruku koju smo primili iz čitanja, događa jedna vrsta kontemplacije, razgovora s Gospodinom. To onda više nije samo obična meditacija. Ali sve ima svoju vrijednost. U molitvi je važno i tijelo. Ono mora zauzeti dostojanstven položaj. Nije važno sjedimo li ili klečimo, ali moramo biti u dostojanstvenom položaju. Jer molimo i tijelom.

Isto vrijedi i za meditaciju, zar ne?

Danas ima toliko različitih oblika meditacije… Jedna je od njih i meditacija u vlastitoj nutrini tijekom koje je upravo ta nutrina u središtu. No to nije tradicionalna kršćanska meditacija, koju ja jedinu prakticiram. Moja se svodi na čitanje ulomka iz evanđelja i kratko razmatranje na temelju čitanja, a potom – valja živjeti!

Budući da komunicirate s Gospodinom, možete li znati kada ćete umrijeti ili kada ću ja umrijeti?

Kada nam je tijelo izmučeno, ponekad nas obuzme osjećaj približavanja smrti. Neobično, isti instinkt imaju i životinje. Kada znaju da će umrijeti, neke se životinje tada skriju i umiru same… Naš je instinkt puno slabiji od životinjskoga jer nam je um daleko razvijeniji, no Gospodin nam katkada daje znakove. Naprimjer, ja se osjećam kao da sam na kraju života, drukčije nego prije.

Stvarno primjećujete da je nešto drukčije? 

Stvar je samo u tome da se promijenila glazba. Glazba mi sada govori: imaš osamdeset četiri godine, uskoro osamdeset pet. To će biti prava obljetnica. (Smijeh.) Došlo je vrijeme i za to. No sve je to vrlo nesvjesno. Ritam se mijenja, a da ne primjećujemo. Kao što mi u ovim godinama ne bi palo na pamet da odem igrati nogomet, jer mi tijelo više ne može izvesti ono što naumim, isto se događa i s umom. Um ili duša osvijestili su me da se krećem prema kraju puta. Time se hrane i moje molitve.

Sveti Oče, imam još jedno pitanje: možete li razlikovati psihički bolesnu osobu od začarane osobe koju su opsjeli demoni? 

Bit ću iskren – ne znam. No postoje svećenici koji se bave egzorcizmom, oni dobro znaju. Egzorcist nadbiskupije u Buenos Airesu koji je istodobno bio i moj ispovjednik bio je svet čovjek hrvatskoga podrijetla. Već je bio star kada sam ga upoznao. On mi je rekao da je od svih slučajeva s kojima se na poziv biskupa suočio samo dvaput vidio pravo opsjednuće vragom. U ostalim je slučajevima možda na djelu bio Sotonin utjecaj, no bila je riječ o psihičkim problemima ili opsesijama, ne o stvarnim opsjednućima.

Zašto dijelimo ljude s obzirom na vjersku pripadnost? 

Zato što smo loši, zato što se ponašamo sektaški. Sviđaju nam se podjele. Za neke ljude kažemo da su ovakvi, pa ih zbog toga poštujemo, dok za druge pak kažemo da su onakvi, pa se zato od njih udaljavamo i započinjemo ratove. To je ono što nazivam sektaštvom. Riječ je o velikome zlu.

Neka društva zbog Biblije odbacuju homoseksualce. Koji je vaš stav prema njima? 

Bibliju treba znati čitati i tumačiti. U svakom slučaju, Bog ljubi svakoga muškarca i svaku ženu, bez obzira na njihovu spolnu orijentaciju. Naposljetku, kao što sam već rekao, tko sam ja da osuđujem osobu zbog njezine spolne orijentacije? Prije nekoliko dana organizirali smo cijepljenje protiv koronavirusa za rimske siromahe i beskućnike. Bila su to tri vrlo intenzivna dana. Prema svakome smo se odnosili s najvećim dostojanstvom. Potom su došla dva autobusa koja su prevozila transseksualne osobe. Neki ljudi koju su ondje radili upozorili su na to kardinala koji je bio na čelu akcije cijepljenja. Toga kardinala nikada nećete vidjeti odjevena u purpurno ruho, već u obične hlače i jaknu. “Pazite, dolaze transseksualci…”, rekli su mu. “Cijepite ih!” odgovorio je isti tren kardinal. Potom je dodao: “Samo još jedna uputa, nemojte ih ispitivati jesu li muškarci ili žene kako ih ne biste uvrijedili.” Svi imaju svoje mjesto u Božjemu domu. Svi. Svaki put kada se nađem u sličnoj situaciji, sjetim se Isusa i njegove želje da nas sve spasi. I to me naprosto potiče da u svakome vidim brata ili sestru. Ljuti me kada se probleme ljudi stavlja pod reflektore. To za njih nije dobro i zbog toga trpe. Moramo biti izrazito puni poštovanja prema njima i jedni prema drugima.

Papa Franjo, kada biste mogli promijeniti samo jednu stvar na svijetu, koja bi to bila? 

Pala mi je na pamet smiješna ideja da vam odgovorim samo riječju “majka” ili “mama”. Da svatko na svijetu ima mamu! Da svi iskuse kako je to imati mamu. Boli me kada vidim svu tu djecu i mlade, te gauchitos, kako ih zovemo u mojoj zemlji, koji nemaju mamu. Jako me boli što postoji siročad. Isto mogu reći i za djecu koja nemaju oca, ali ovdje govorim o majkama jer mi se čini da one predstavljaju veći simbol.

Hercegovački portal