Svevremenska poruka velikog franjevca fra Dominika Mandića kao upozorenje.
U predvečerje svoga života, godinu dana prije smrti, daleke 1972. godine veliki fra Dominik Mandić, pastoralno djelujući u Chicagu, poslao je poruku Hrvatima koja je aktualna i danas. Odvažio se svećenik koji je obnašao najveće dužnosti u franjevačkom redu u Rimu, u tim teškim trenucima kada je u Hrvatskoj buknulo hrvatsko proljeće, prijetio slom, uhićenja i slanje u kazamate njegovim vođama, uputiti poruku iz dalekog SAD-a Hrvatima u domovini i inozemstvu. U toj poruci zapisao je:
Časno ime – Hrvat
“Čuvajte vjeru, naravnu i Bogom danu, i moralne zasade u privatnom i obiteljskom životu. U tome leži osnovna podloga trajnoga života i neuništivosti našega hrvatskog naroda. Budimo svjesni svoga hrvatskoga narodnog imena! To ističimo i time se dičimo, a ne našim pokrajinskim nazivima. U domovini i u iseljeništvu mnogi kažu: Ja sam Hercegovac, Dalmatinac, Ličanin, Slavonac ili Srijemac… To su lijepa pokrajinska imena, ali mi imamo još ljepše i časnije opće ime – Hrvati. Smiješan bi bio Amerikanac koji bi sebe isključivo nazivao Ilinojcem, Ohajcem, Kalifornijcem itd., a izbacivao opće američko ime. Ma gdje rođeni, oni su od Atlantika do Tihoga oceana Amerikanci i tako se imaju zvati. Tako i mi, iako smo Hercegovci, Dalmatinci itd., svi smo, iznad svega i prije svega Hrvati. Nas ujedinjuje jedna hrvatska krv, jedan hrvatski književni jezik, jedna hrvatska prošlost, jedna hrvatska kultura, jedna zajednička budućnost i zajednička rodna domovina Hrvatska. Zato se ne dijelimo i ne nazivajmo pokrajinskim imenima, nego općim hrvatskim imenom – poručuje fra Dominik Mandić i nastavlja:
“Rijeka Drina je stoljetno razmeđe između Istoka i Zapada. Sa zapadne strane Hrvati su prvi narod uz to razmeđe i neprolaznih su zasluga stekli, što su braneći sebe branili zapadne narode od provala neprijateljskih sila: Bizantinaca, Mongola, Turaka i drugih… Pomažimo Hrvatima u domovini da što prije postignu svoju samostalnu suverenu državu Hrvatsku. Bog je dao svakomu pojedincu, a tako i narodu, nagon da sam svoju kuću uređuje prema svome duhu i svojim potrebama; da u njoj stvori podlogu svoga zadovoljstva, mira i sreće, bez miješanja i utjecaja drugih naroda. To može biti za sve Hrvate naša stara domovina Hrvatska, koja je lijepa i Bogom blagoslovljena bogata zemlja. Hrvati nisu izrođen narod, koji je osuđen na propast i nestanak. I u najnovije vrijeme Hrvatska je dala znatan broj velikih, genijalnih ljudi: biskupa J. J. Strossmayera, Antu Starčevića, Stjepana Radića, kardinala A. Stepinca, Ivana Meštrovića i druge.
Zato svim Hrvatima poručujem:
Imajte vjeru u Providnost Božju i u životnu budućnost hrvatskoga naroda. Najveća je opasnost za hrvatski narod masovno iseljavanje Hrvata, osobito ako odu preko mora. U drugom ili trećem pokoljenju te će progutati struja tuđih naroda i tuđega jezika. Zato ne ostavljajte svoje hrvatske zemlje!
Nema Hrvatske bez Hrvata! Oni koji su iz bilo kojega razloga ostavili Hrvatsku neka se vraćaju sa svojim prištednjama, da njima izgrađuju u Hrvatskoj sreću svoju i svoje obitelji i time jačaju opće bogatstvo hrvatskoga naroda.
Kosti u domovini
Neka Svemogući i dobri Bog, po zagovoru Djevice Majke, Posrednice Milosti, trajno čuva, pomaže i blagoslivlja moj dragi hrvatski narod!”, zapisao je fra Dominik Mandić u Chicagu 17. rujna 1972. godine.
Njegove kosti počivaju na groblju u Chicagu, a u oporuci koju je ostavio stoji kako bi imao želju da se njegove kosti, kada se stvori hrvatska država, iz Chicaga prenesu u hladovinu širokobriješke bazilike gdje počiva veliki broj njegove braće svećenika.
Danas u Širokom Brijegu jedna ulica nosi njegovo ime, a od 1991. godine i velika Franjevačka klasična gimnazija.
Piše: Miro Bošnjak
