Hrabrost, imaginacija i stvaranje modernog Izraela – naziv je biografije nekadašnjega izraelskog predsjednika i premijera Shimona Peresa, ali i jednoga od osnivača Izraela te dobitnika Nobelove nagrade za mir. Peresova biografija zapravo je i svojevrsna povijest te države jer je u Zemlju Izraelovu došao još dok ona nije postojala na mapi nego samo u mislima i srcima utemeljitelja, a politikom se bavio sve do smrti 2016. godine.
Zanimljivo je čitati kako se stvarala židovska država na Bliskom istoku. S kakvim su se sve problemima, strahovima i neprijateljstvima suočavali prvi naseljenici. Naravno kao svaka biografija i Peresova je subjektivna. To je njegov pogled. Pogled izraelskog političara. Pogled palestinskog političara bi vjerojatno bio posve suprotan.
No Peres je zanimljiv jer je unatoč svim prijeporima od ratnoga jastreba postao mirnodopski golub. Osim toga problemi s kojima se Izrael suočavao u međunarodnoj politici i na domaćem planu te način na koji ih je svladavao su fascinantni i mogu biti putokaz mnogim malim državama i narodima kako se nositi s problemima.
Bio je fasciniran osnivačem izraelske države Davidom Ben-Gurionom. A posebno velike probleme pri osnivanje države pravili su im Englezi koji su objavili tzv. Bijelu knjigu – politički dokument u kojem se odbacuje ideja o uspostavi židovske države. O odnosu židova prema Velikoj Britaniji tijekom Drugog svjetskog rata Ben-Gurion je govorio – „Britanskoj vojsci moramo pomoći kao da nema Bijele knjige, a moramo se boriti protiv Bijele knjige kao da nema rata“. Peres dodaje kako je Ujedinjeno Kraljevstvo tada bio „naš najvažniji prijatelj i naš drugi najveći neprijatelj“.
A kakvi su se tipovi političara tražili u tek utemeljenom Izraelu govori sljedeća Ben- Gurionova rečenica – „Ne laže. Ne govori loše o drugim ljudima. A kada pokuca na moja vrata, obično ima neku novu ideju.“
Peres, koji je jedan od tvoraca nuklearnog programa, piše i o moćnom sredstvu zvanom neodređenost. „S vremenom smo se naučili da se u neodređenosti krije golema moć. Do 1970-ih godina vođe arapskog svijeta već su pretpostavljali da Izrael posjeduje nuklearno oružje.
Manjak dokaza nadoknađivali su glasinama koje su se regijom širile brže čak i od činjenica. Nismo činili ništa kako bismo ih raspršili. S vremenom su se te sumnje učvrstile te prerasle u nepokolebljiva uvjerenja naših neprijatelja. Vjerujući da je Izrael sposoban uništiti ih, jedan za drugim odustajali su od želje da oni unište nas.“
Peres se kao ministar obrane 1976. godine našao i usred rješavanja talačke krize Entebbe kada su palestinski teroristi oteli zrakoplov Air Francea u kojem je bio veliki broj izraelskih putnika.
„Tijekom povijesti velika su carstva propadala kada bi njihovo stanovništvo izgubilo povjerenje u njih. Isto se događalo s velikim državama i velikim kompanijama. Izrael su pokretale težnje njegova naroda, a ovakva je kriza ugrožavala našu sliku o samima sebi, a time i o našoj budućoj državi. Ako budemo prisiljeni osloboditi teroriste, zapisao sam jedne noći tijekom toga dramatičnog razdoblja, Izrael će izgledati poput otirača, a još gore, to će i biti. Suočen uistinu s izvanrednom situacijom, znao sam da nemamo izbora i da moramo djelovati“, piše Peres. I djelovanje je uspjelo. Uz minimalne žrtve putnici su oslobođeni.
Nakon gospodarske krize bio je i idejni tvorac izgradnje start-up nacije. „Kako se to dogodilo? Kako smo podignuli državu ni iz čega te je pretvorili u naciju start-upa? Odgovor se krije u paradoksu: to što nismo ništa imali bilo je istodobno i naš najveći izazov i naša najveća prednost. Bez prirodnih resursa, naše su nade bile neraskidivo vezane za našu kreativnost. Pred prvim se doseljenicima nalazio surov odabir: uspjeti ili umrijeti od gladi. I odista, odluka da se krene naprijed – unatoč malim izgledima za uspjeh – nije bila stvar odabira; bila je to stvar nužnosti. Koliko se god naša sudbina u Izraelu činila neizvjesnom, ostala je ono što je oduvijek i bila: naša najbolja i jedina istinska nada.“
Peres nastavlja dalje – „no, najvažnije je ne zaboraviti da smo se pri tom više oslanjali na umove nego na mišiće. Naučili smo da su blaga skrivena u nama mnogo veća od bilo čega što možemo pronaći u tlu… Znao sam da školovanjem tisuća znanstvenika – u proizvodnji i strojarstvu, u fizici elementarnih čestica i molekularnim znanostima – širimo znanje, taj najmoćniji alat za oblikovanje budućnosti.“
U potrazi za mirom Peres kaže – „bilo smo uspješni, no još nismo ostvarili pobjedu kojoj težimo: osloboditi se nužnosti da moramo pobjeđivati… Dok je Izrael bio slab, želio sam ga učiniti snažnim. No, nakon što je postao snažan, sve sam svoje napore posvetio miru.“
U epilogu knjige Peres se opet osvrće na znanost. „Za razliku od teritorija, znanost ne poznaje ni granice ni zastave. Znanost se ne može osvojiti tenkovima ni braniti vojnim zrakoplovima. Ona nema ograničenja. Nacija može povećati svoja znanstvena postignuća a da nekoj drugoj naciji ništa ne oduzme. Zapravo, veliki znanstveni uspjesi jedne nacije idu na ruku svima. Ovo je prvi put u povijesti da možemo pobijediti, a da nitko pri tom ne mora izgubiti.“
I na kraju Peres poručuje – „najveća moguća opasnost je pokušati stvoriti državu, a ne uspjeti u tome“. Eto to je moderni Izrael.
Današnji Izrael je jedna od najjačih država svijeta. Hrvatski narod ima toliko sličnosti sa Izraelskim narodom. I od njih trebamo učiti kako se stvara država, kako se jača država, kako se uključuje dijaspora u državu, kako se radi za državu i kako se brani država.
