Prošlo je 78 godina od mučenja, zvjerstava, ubijanja, hrvatskog naroda nakon završetka Drugog svjetskog rata. A sve je počelo na Bleiburškom polju.
Obilježavanje 78. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine održat će se ovaj put od petka 12. do nedjelje 14. svibnja komemoracijama, misama, molitvom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u Bleiburgu, na Mirogoju i Macelju, te u Radimlji kod Stoca u Hercegovini.
To su dani boli i dani tuge za mnoge Hrvate. Djedovi i pradjedovi mnogih od nas, tih su svibanjskih dana 1945. godine i kasnije, mučeni i ubijeni. Tragedija hrvatskog naroda počela je na Bleiburškom polju, a nastavljena je na mnogim stratištima diljem Hrvatske, Slovenije…
Nažalost, Hrvati koji su tih dana, na kraju Drugog svjetskog rata, bili na poraženoj strani, ostavljeni su na milost i nemilost komunističkim krvnicima.
Osobno, uvijek sam osudio i osuđivat ću pogreške koje je politika NDH napravila. Naravno, u prvome se redu radi o logorima i ubijanju nevinih ljudi. Nažalost, tih zločina je bilo i to se mora priznati i osuditi.
No, s druge strane, ljevičari u Hrvatskoj, nasljednici režima koji je, nažalost, vladao od 1945. do 1990. godine, baš i ne osuđuju brutalne partizanske zločine.
Tako i većina medija u Hrvatskoj puno veću pozornost daje stradanjima drugih naroda u Drugom svjetskom ratu od stradanja hrvatskog naroda. Naravno, da Jasenovac i ostala stratišta gdje su učinjeni zločini zaslužuju pažnju, ali zaslužuje to i Bleiburg i Križni put hrvatskog naroda.
Svjedočili smo prije nekoliko dana komunističkom piru uz Savu u Zagrebu. Palili su se nekakvi krijesovi, slavilo se “oslobođenje” glavnoga grada svih Hrvata.
Da su se pitali oni koji to slave i koji su palili te krijesove, Zagreb nikad ne bi bio naš glavni grad. Mi ne bismo imali našu Hrvatsku.
Mi, Hrvati, čiji su preci bili na drugoj strani, ovih dana molimo za sve hrvatske žrtve. A tragediju Bleiburga i Križnog put hrvatskog naroda, čija se 78. obljetnicu obilježavamo pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, nikad nismo i nećemo zaboraviti.
Piše: Antonio Bevanda
