Papa Franjo napisao je pismo Božjem narodu upućeno nakon spolnog zlostavljanja maloljetnika od strane članova Katoličke Crkve.
Papino pismo sa stranice vatican.va prenosimo u cijelosti:
“I ako trpi jedan član, trpe zajedno svi članovi“ (1 Kor 12,26). Ove riječi svetog Pavla snažno odjekuju u mom srcu dok još jednom primjećujem patnju koju su proživjeli mnogi maloljetnici zbog seksualnog zlostavljanja, zloporabe moći i savjesti koje je počinio značajan broj svećenika i posvećenih osoba. Zločin je to koji stvara duboke rane boli i nemoći, prije svega u žrtvama, ali i u njihovim obiteljima i u cijeloj zajednici, bilo da je riječ o vjernicima ili nevjernicima. Gledajući unatrag u prošlost, nikakav napor da se moli za oproštenje i da se pokuša popraviti učinjena šteta nikada neće biti dovoljan. Gledajući unaprijed u budućnost, ne smije se štedjeti napora da se stvori kultura koja će spriječiti takve situacije, ali i spriječiti mogućnost njihovog zataškavanja i produžavanja. Bol žrtava i njihovih obitelji također je i naša bol, stoga je hitno još jednom potvrditi našu predanost jamčenju zaštite maloljetnika i ranjivih odraslih osoba.
1. Ako trpi jedan član
Proteklih dana objavljeno je izvješće koje opisuje iskustvo najmanje tisuću osoba koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja, zloporabe moći i savjesti od strane svećenika u razdoblju od sedamdesetak godina. Iako se može reći da se većina slučajeva tiče prošlosti, ipak, kroz vrijeme smo upoznali bol mnogih žrtava. I vidimo da rane nikada ne nestaju i tjeraju nas da oštro osudimo te zločine, kao i da usredotočimo napore na iskorjenjivanje ove kulture smrti. Rane nikada ne zastarijevaju. Bol ovih žrtava je vapaj koji se uzdiže u nebesa, koji dira dušu i koji je dugo vremena bila zanemaren, skrivan ili prešućivan. Ali njihov krik bio je snažniji od svih mjera koje su ih pokušavale ušutkati ili čak tvrdile da će ga riješiti odlukama koje su njegovu težinu povećale sudioništvom. Gospodin je čuo taj vapaj i još jednom nam pokazao na kojoj strani stoji. Marijin hvalospjev nije pogrešan i poput pozadine se nastavlja tiho odjekivati kroz povijest. Jer se Gospodin sjeća obećanja koje je dao našim precima: „Rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1,51-53). Osjećamo sram kad shvatimo da je naš način života poricao, i dalje poriče, riječi koje izgovaramo.
Sa sramom i pokajanjem, kao crkvena zajednica, priznajemo da nismo bili tamo gdje smo trebali biti, da nismo pravovremeno djelovali kad smo prepoznali veličinu i težinu štete koja je učinjena tolikim ljudskim životima. Zanemarili smo malene i napustili smo ih. Preuzimam riječi tadašnjeg kardinala Ratzingera kada se u Putu Križa (Via Crucis) napisanom za Veliki petak 2005. pridružio vapaju boli tolikih žrtava i snažno rekao: „Koliko prljavštine ima u Crkvi, a upravo i među onima koji u svećeništvu trebaju u potpunosti pripadati [Kristu]. Koliko oholosti i samodostatnosti! […] Izdaja učenikâ, nedostojno primanje njegova Tijela i Krvi svakako je najveća Otkupiteljeva bol. Ne preostaje ništa drugo nego da mu iz dubine srca zavapimo: Kyrie, eleison – Gospodine, spasi nas(usp. Mt 8,25)“ (Deveta postaja).
2. Trpe zajedno svi članovi
Dimenzija i veličina događaja zahtijeva da tu činjenicu preuzmemo na sveobuhvatan i komunitaran način. Iako je važno i potrebno na svakom putu obraćenja osvijestiti što se dogodilo, to samo po sebi nije dovoljno. Danas se od nas traži da kao Božji narod preuzmemo bol naše braće i sestara ranjenih u tijelu i duhu. Ako je u prošlosti propuštanje moglo postati oblik odgovora, danas želimo da solidarnost, shvaćena u svom najdubljem i najzahtjevnijem značenju, postane naš način stvaranja sadašnje i buduće povijesti. I to u okruženju u kojem sukobi, napetosti, a nadasve žrtve svake vrste zlostavljanja mogu pronaći ispruženu ruku da ih zaštiti i izbavlja od njihove boli (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 228). Takva solidarnost zahtjeva od nas da osudimo sve što bi moglo ugroziti integritet bilo koje osobe. Solidarnost je to koja poziva na borbu protiv svih vrsta korupcije, osobito duhovne, „jer je riječ o udobnoj i samodostatnoj sljepoći gdje se na kraju sve čini legitimnim: prijevara, kleveta, sebičnost i mnogi suptilni oblici autoreferencijalnosti, budući da se ‘sam Sotona prerušuje u anđela svjetla’ (2 Kor 11,14)“ (Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 165). Poziv svetog Pavla da trpimo s onima koji trpe najbolji je protuotrov protiv svake želje da se među nama nastavi ponavljati Kajinova riječ: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4,9).
Svjestan sam napora i rada koji se poduzimaju u raznim dijelovima svijeta kako bi se zajamčilo i provelo neophodno posredovanje, koje daje sigurnost te štiti integritet djece i odraslih u stanju ranjivosti, kao i širenje „nulte tolerancije“ te načina polaganja računa onih koji počine ili zataškavaju ove zločine. Sporo smo provodili ove prijeko potrebne akcije i sankcije, ali uvjeren sam da će pomoći u osiguravanju veće kulture zaštite sada i u budućnosti.
Zajedno s tim naporima potrebno je da se svaki krštenik osjeća uključenim u crkvenu i društvenu preobrazbu koja nam je prijeko potrebna. Ova preobrazba zahtijeva osobno i zajedničko obraćenje koje će nas voditi da vidimo stvari onako kako ih Gospodin vidi. Jer kako je volio reći sveti Ivan Pavao II.: „Ako smo doista krenuli iznova od kontemplacije Krista, moramo naučiti vidjeti ga posebno u licima onih s kojima se želio poistovjetiti“ (Apostolsko pismo Novo Millennio Ineunte, 49). Naučiti vidjeti stvari kao što ih Gospodin vidi, biti tamo gdje Gospodin želi da budemo, doživjeti obraćenje srca u njegovoj prisutnosti. U tu će svrhu od pomoći će biti molitva i pokora. Pozivam sav sveti vjerni Božji narod na pokorničku praksu molitve i posta, slijedeći Gospodinovu zapovijed.[1] To može probuditi našu savjest i pobuditi našu solidarnost i predanost kulturi zaštite koja svakom obliku zlostavljanja kaže „nikad više“.
Nemoguće je zamisliti obraćenje crkvenog djelovanja bez aktivnog sudjelovanja svih sastavnica Božjeg naroda. Štoviše: svaki put kad smo pokušali istisnuti, ušutkati, ignorirati, svesti Božji narod na male elite, izgrađivali smo zajednice, programe, teološke izbore, duhovnost i strukture bez korijena, bez sjećanja, bez lica, bez tijela, u konačnici bez života.[2] To se jasno očituje u devijantnom načinu shvaćanja autoriteta u Crkvi – vrlo uobičajenom u brojnim zajednicama u kojima je bilo seksualnog zlostavljanja, zloporabe moći i savjesti – a to je klerikalizam, onaj stav koji „ne samo da poništava osobnost kršćana, nego također ima tendenciju umanjiti i podcijeniti krsnu milost koju je Duh Sveti stavio u srca naših ljudi“ [3]. Klerikalizam, bilo da ga potiču sami svećenici ili laici, stvara rascjep u crkvenom tijelu koji podupire i pomaže produžetak mnogih zala koja danas osuđujemo. Reći ne zlostavljanju znači odlučno reći ne bilo kojem obliku klerikalizma.
Uvijek je dobro zapamtiti da je „u povijesti spasenja Gospodin spasio narod. Punog identiteta nema bez pripadnosti narodu. Stoga se nitko ne spašava sam, kao izolirani pojedinac, nego nas Bog privlači uzimajući u obzir složenu mrežu međuljudskih odnosa koji se uspostavljaju u ljudskoj zajednici: Bog je htio ući u pučku dinamiku, u dinamiku naroda (Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 6). Stoga, jedini način na koji moramo odgovoriti na ovo zlo koje je odnijelo toliko života jest živjeti to kao zadaću koja nas uključuje i dotiče sve kao Božji narod. Ova svijest da se osjećamo dijelom naroda i zajedničke povijesti omogućit će nam da prepoznamo svoje grijehe i pogreške iz prošlosti uz pokorničku otvorenost sposobnu dopustiti si unutarnju obnovu. Sve što se čini na iskorjenjivanju kulture zlostavljanja iz naših zajednica, neće moći generirati dinamiku potrebnu za zdravu i učinkovitu preobrazbu bez aktivnoga sudjelovanja svih članova Crkve. Pokornička dimenzija posta i molitve pomoći će nam kao Božjemu narodu da dođemo pred Gospodina i našu ranjenu braću, kao grešnici koji mole oproštenje te milost srama i obraćenja. Na taj ćemo način osmisliti akcije koje mogu generirati dinamiku u skladu s Evanđeljem. Jer „svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet“. (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 11).
Bitno je da kao Crkva možemo prepoznati te s boli i stidom osuditi zlodjela koja su počinili posvećene osobe, klerici, ali i svi oni koji su imali poslanje bdjeti i štititi najranjivije. Molimo za oprost za svoje grijehe i grijehe drugih. Svijest o grijehu pomaže nam prepoznati pogreške, zločine i rane nanesene u prošlosti te nam omogućuje da se u sadašnjosti otvorimo i više posvetimo putu ponovnog obraćenja.
Istovremeno, pokora i molitva pomoći će nam da otvorimo svoje oči i srca za patnju drugih i da pobijedimo žeđ za dominacijom i posjedovanjem koja tako često postaje korijenom ovih zala. Neka nam post i molitva otvore uši za tihu bol djece, mladih i invalidnih osoba. Post koji u nama može izazvati glad i žeđ za pravdom i potaknuti nas da hodimo u istini podržavajući sva sudske mjere koje su potrebne. Post koji nas potresa i navodi da se u istini i ljubavi založimo sa svim ljudima dobre volje i s društvom općenito u borbi protiv svake vrste seksualnog zlostavljanja, zloporabe moći i savjesti.
Na taj način možemo očitovati poziv na koji smo pozvani da budemo „znak i oruđe prisnog jedinstva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“ (Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, 1).
„Ako trpi jedan član, trpe zajedno svi članovi“, rekao je sveti Pavao. Molitvenim i pokorničkim stavom moći ćemo se kao pojedinci i kao zajednica uskladiti s ovim poticajem, tako da možemo rasti u daru su-patnje, u pravdi, prevenciji i nadoknadi. Marija je odlučila stati podno križa svoga Sina. Učinila je to bez oklijevanja, čvrsto stojeći uz križ. Na taj način otkriva način na koji je živjela cijeli život. Kad doživimo pustoš uzrokovanu ovim crkvenim ranama, dobro će nam biti, zajedno s Marijom, „više ustrajati u molitvi“ (usp. sv. Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, 319), nastojeći još više rasti u ljubavi i vjernosti Crkvi. Ona, prva od učenica, uči sve nas učenice i učenike kako trebamo zastati pred patnjama nevinih, bez isprika i kukavičluka. Gledati u Mariju znači otkriti gdje i kakav treba biti Kristov učenik.
Neka nam Duh Sveti udijeli milost obraćenja i nutarnje pomazanje potrebno da pred ovim zločinima zlostavljanja možemo izraziti svoje pokajanje i našu odluku da se hrabro borimo protiv njih.
