Priče iz Hercegovine: Čim je granica, onda je i šverc, a šverc, kao ni danas, nikada nacije ni vjere imao nije.
Burna, preburna je prošlost ostavila tragove po ovim brdima i poljcima, djelomično dokumentirana i kroz knjige, ona je u domeni demografije gotovo nevjerojatna, jer, kad se sve sagleda, sve kroz što je Rašnjak kroz povijest prolazio, dobro je da je više itko ovamo živ! Puno su brojniji danas potomci Rašnjana po Dalmaciji, Posavini, Slavoniji ili prekooceanskim kontinentima, negoli su ovdje.
To je sudbina Hercegovine vazda bila. Osvajači, bolest pa i kuge, glad i neželjene vlasti i progoni istih, kroz nekoliko povijesnih valova učinili su da je danas tako. Ono što čudi, gotovo iritira jest činjenica da je o povijesti ovoga kraja malo napisano u autorstvu ljudi koji su joj svjedočili, dakle, vrlo malo je takvih tragova na hrvatskom jeziku.
Franjevačke kronike
Barem u odnosu na količinu kontekstuiranih naslova, koje su u sklopu širih opisa Hercegovine pisali drugi. Malo su oni spominjali stanje s katolicima Hrvatima ovdje, više su ih podređivali svojim interesima, primjer čega je i već spominjani Jefto Dedijer, koji je činio spisateljske “ekskurzije” po Hercegovini, uglavnom posvud Srbe videć. No, njemu je kraljevski dvor za to dobro platio. Te su njegove baljezgarije i danas obvezna literatura studentima po Srbiji. Te nije tolika šteta što je on lagao, nego je šteta što se vremenom ta laž pretvorila u “istinu” i tako će ostati naraštajima. No, to više nije važno.
Istina je utemeljena u franjevačkim maticama, njihovim kronikama, u brojnim dokumentima po mletačkim i dubrovačkim arhivama i arhivama primorskih župa u koje su ovdašnji katolici bježali i često se zanavijek nastanjivala i asimilirali u nove sredine, o starom kraju govoreći i misleći sve dok su se pamtile pjesme iz njega; na stanje u ovom kraju osvrtali su se putopisci, Turci redovito popisivali stanje, te se i iz njihovih deftera svašta dade iščitati, a oni su dobro pazili da ne propuste nekog kmeta i njegove timarske obveze u aginluku. Tu se stvarno može naći zanimljivih podataka.
U masi onih koje je naveo A. Aličić (i brojni drugi tumači turskih zapisa i dokumenata) u svome znamenitom i ovdje redovito spominjanom “Popisu…”, Rasno (tada još Hrasno), ovaj kraj podobro je obrađen i nije potrebno odveć pameti da se sagleda pravo stanje s ovdašnjim narodom kroz duga stoljeća turske vlasti, nesklone kršćanima i kršćana nesklonih njoj. Ima jako zanimljivih podataka, osobito iz najranije faze, kada su Osmanlije tek počele ovdje popisivati, no nisu baš imali što: kraj ih je dočekao pust, narod je ubilježio prvi masovni izbjeglički val, pa Turci udefteriše šest obitelji ovdje, ali spomenuše i sela Ledinac, Broćno, Lipno, Buhovo, Kočerin, Mokro… Dobacili su Rašnjani tad od Dalmacije do Senja i Like.
No, već 1477., narod se pomalo počeo vraćati, te je u Rasnu broj kućnih brojeva bio udvostručen. Pritisak Osmanlija bio je nakratko popustio, ta vidjeli su da im nema tko poreza plaćati, te su uveli određene privilegije, ostale ubilježene i upamćene kao vlaške privilegije. Dakle, domaćinima su dodijeljivani ili čak vraćani posjedi, kršćanin je živio koliko-toliko lakše, no kada na vlast stupi Selim Prvi i Sulejman Drugi, postalo je opet neizdrživo, kako će, manje-više, potrajati sve do pred kraj turske okupacije Bosanskoga kraljevstva. Nevolje za katolike uvećalo je i dopuštenje pravoslavnima da od katolika po Vilajetu bosanskom sakupljaju dodatni porez, što je vjerojatno bila velika privilegija pravoslavnom prvaku Simeonu, dodijeljena milošću velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, a povijest još nije raspetljala jesu li oni doista bili – braća.
U sudskom zapisniku – sidžilu, nalazi autor M. Mujića, odnosi se na (H) Rasno (Dugandžić – Sopta): “Marko i njegov brat Poljan ne daju spahiji ušur od zemlje koju uživaju, pa je zemlja ‘ustupljena’ Mehmed-agi iz Mostara” (A. Aličić); Toma, sin Luke, iz (H) Rasna ‘predao’ je Mustafi, sinu Omera, ‘kuću sa guvnom, baščom i voćkama i drugim drvećem, što se nalazi u njoj, s Lokvom i ostalim zajedničkim vodama. Među osobama koje pristupaju mostarskom kadiji nalazimo i Ivana, sina Petrova, Juraja, sina Stipanova, Maru, kći Petrovu, Marina, sina Matejeva iz (H) Rasna…”
Zanimljiv je i tračak iz rane faze turske uprave ovdje, više zanimljiv zbog imena negoli radi stanja, jer je ono svuda bilo jednako i poražavajuće za domicilno stanovništvo. Elem, A. Aličić citira defter kojega će sam prevesti, sučeljavajući se s golemom nevoljom odgonetanja nekih starih imena (Dešifriranje originalnog teksta nije uvijek lako, pa se neka imena mogu i drukčije čitati!, navest će, a Dugandžić i Sopta će to i sami uvidjeti i tako prezentirati u svojoj knjizi, op. D. M.), te u jednom dokumentu navodi kako je “Selo Hrasno timar Jusufa iz Korpule i Hamze iz Moreje, pripada Čemelju, sa stavke kadije Drine, pripada Ljubuškom: Mile, sin Brze, Radovan, sin Bogmila, Vukosav, sin Beloja, Radojko, sin Ružića, Stojak, sin Radosava, Radihna, sin Bogilje, Skrvoje, sin Šurbca, Ivko, sin Šurbca, Cvetko, sin Škroja, Boguta, sin Radmana, Milovan, sin Vladka, domova 12; Selo Hrasno, timar Mahmuda i Turhana, sinovi Jusufa, pripada Mostaru: Radoje, sin Radonje, Vukmir, sin Radobrada, Pavko, sin Vuka, Radan, sin Milana, Radavac, sin Bogavca, Vučian, sin Vladka, Radoje, sin Vladka, Ivko, sin Vukića, Vukas, sin Vlača, domova 9.”
Dakle, potpadalo je Rasno pod mostarske i ljubuške timare i sakupljalo ljetinu tamošnjim tvrđavama i hranilo njihove posade. Ali, meni je ovaj popis zanimljiv zbog ovih imena, uglavnom davno zaboravljenih, djelomice pretvorenih u prezimena novih rodoslovlja; ona najviše govore o negdašnjoj slavi Bosne i Huma, kada su se, eto, takva imena davala djeci.
Tko bi danas dijete nazvao – Bogavac!
Demografska i vjerska slika Hercegovine i njezinih zapadnih strana, dodatno će se i gotovo stubkom izmijeniti za Kandijskog rata (1645. – 1669.), kada su se pokrpile vojske Mletačke Republike i Turskog Carstva, a poradi otoka Krete, što s Rasnom i Hercegovinom ne bi trebalo imati posebne veze, ali, eto, imalo je te je u tom poduljem ratu “mlogi krćanski puk” pobjegao pod jurisdikciju “Prejasne Republike”, a granica je postala nemirna i često krvava. Uskoci i hajduci bili su blagoslovljeni od mletačkih vlasti da upadaju amo i “vataju” Turke u ropstvo i za svaku glavu plaćeno im je po dvadeset dukata, a ako hajduci ne bi “nafaćali” dovoljno turskih glava, lovili su kršćane i zalud im bila bratska kuknjava, ovi su ih Mlečanima poturali pod Turke.
Čim je granica, onda je i šverc, a šverc, kao ni danas, nikada nacije ni vjere imao nije.
Svjedočanstvo o junaštvu
Nakon tog rata, u cijelom ovom kraju preostalo je tek deset kuća! Makarski putopisac Šilobadović znao je prekoračati Biokovo i zaputiti se amo i njegovi su zapisi i danas dragocjeni, u puku su znani kao njegov “libretin”, službeno naslovljen kao “Kronika Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662. – 86.), a to s Rasnom ima itekako veze, jer će se baš tu, na ovom istom polju dogoditi jedna velika tursko-mletačka bitka…
“Pisao je u vrijeme kad se rat pretvarao u čarkanje, a borba u pljačku i osvetu, ubijanje s jedne i s druge strane, kad ljudska osoba nije značila mnogo jer je viteško hrvanje zamijenjeno nepoštednim uništavanjem ne samo neprijatelja nego i njegova podložnika, iako je bio kršćanin. Šilobadovićev ljetopis ostavio je svjedočanstvo o junaštvu u čarkanjima i gerilskom ratovanju protiv Turaka i ustanika s rašanjskog područja kao npr. Matu i Ivana Medvidovića, zvanog Galiota, te Iliju Mandića, Medvidovića (iz današnjeg sela Medovići kraj Dužica), Matu Bilosavića iz Rasna…”, sve ovako stoji u studiji “Starine”, JAZU, knjiga 21, Zagreb, 1889. godine, a na isto se osvrće i J. Soldo u knjizi “Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeće”.
Ušao sam u ove stare priče iz više razloga, te se nadam da vam nisu preveć dosadne, a htio sam još jednom podsjetiti da se smisao ratova i granica među svjetovima ni do danas promijenio nije, ali sam htio ukazati i na činjenicu da je do tog vremena, u Rasnu svoje pašnjake imao, a daleko od Rasna po u Hodopisima davno opisanim planinama Čabulji, Čvrsnici ili Vranu plandišta držale i silnom se uspješno trgovinom bavile i u ovom raju živjele i djelovale tri plemenitaške obitelji: Knezovići, Beloševići i spomenuti Medvidovići. Časna i tužna njihova je povijesna priča, njihov nastanak i o(p)stanak; samo Knezovići su ostali Knezovići, a ovi drugi samo u imenima zaselaka još su sačuvani za vječnost…
Piše: Dragan Marjanović
