Tetovaže katolika poganski običaj ili nasljeđe povijesti ? Zabranjuje li Bog tetovaže ? Jedan od oblika suprostavljanja islamizaciji je bilo tetoviranje kršćanskih simbola.
Tetovirati svoje tijelo spada u poganski običaj. Ima pogansku pozadinu. To je jedna vrsta inicijacije. Bog zabranjuje da se to radi. Tetovaža može negativno djelovati na naš odnos s Bogom i otvoriti vrata Zlome. Nakon krštenja i krizme Bog je u nas utisnuo svoje neizbrisive pečate, međutim sotona imitira Boga tako da on kroz tetovaže stavlja svoje pečate i na neki način čovjeka zarobljava, čini ga ružnim. On mrzi tijelo i želi ga uništiti kroz tetovažu. Rekao bih da je riječ o samokažnjavanju. Tako u knjizi Lev 19, 27 Bog govori protiv tetovaže: “Ne urezujte zareza na svome tijelu … niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Gospodin”.
Slijedeći tekst koji govori o svećeničkoj svetosti kaže: “Neka ne briju glave; neka ne šišaju okrajke svojih brada niti prave ureze na svome tijelu.” (Lev 21, 5). Papa Hadrijan IV (12 st). je zabranio katolicima da se tetoviraju. Pastoralna konstitucija II. vatikanskog koncila “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu govori da čovjek “svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvoreno i određeno da uskrsne u posljednji dan.” (GS, br. 14) Talijanski egzorcisti tvrde da ima puno tetoviranih ljudi među opsjednutima. Većina ih ima na svome tijelu sotonske tetovaže. Sotonisti tvrde da je svaka tetovaža sotonizam. Tako je jedan mali cvijet tetoviran povezan sa sotonom. Izvor: fra Ivo Pavić
IZ PRIMJERA DR. FRA IVE PAVIĆA – TETOVAŽE KATOLIKA
Nedavno mi je došla jedna djevojka sva u suzama jer na svome vratu je tetovirala lik bude. Kaže da prije obraćenja nije znala da to nije u redu. Sada je peče savjest. Pala je u tjeskobu. Rekla mi je da želi ići da joj liječnici skinu laserom ili da joj estetskom operacijom prikriju taj lik. Rekao sam joj da se ispovjedi i da ću onda moliti za nju da je Gospodin oslobodi svega negativnoga što je moglo doći preko tetovaže. Nakon ispovijedi i molitve ušla je u utjehu i mir.
Jedna gospođa mi je kazala kad se udala za svoga muža u prvoj bračnoj noći primijetila je da on na svojim leđima ima istetoviran lik zmaja. Sva je bila u strahu. Pala je depresiju. Poslije je tražila rastavu braka jer joj muž prije braka nije rekao. Zato bi prije vjenčanja trebalo izričito pitati da li imaš tetovirane nevidljive dijelove tijela. Sjećam se jednog čovjeka koji je tetovirao lik zmaja iznad nadlaktice dok sam u ime Isusovo poništavao moguće saveze sa sotonom preko tetovaže imao je velike reakcije.
Jedna djevojka stalno je čula glasove. Imala je tetovirana dva pentagrama (sotonski znakovi) na sebi. Egzorcisti joj nisu mogli pomoći jer nije htjela promijeniti život. Ona se htjela samo riješiti glasova.
SKRIVENA POVIJEST – TETOVAŽE KATOLIKA
TETOVAŽE KATOLIKA U SREDNJOJ BOSNI – SIMBOLIČKI ORNAMENT DUHA I TIJELA
Običaj tradicijskoga tetoviranja predstavlja bitnu etnološku jedinicu u kulturnoj povijesti BiH. Trajno punktiranje kože, koje se uglavnom prakticiralo kod ženskoga dijela populacije, antropološki je specifikum
srednjobosanskih katolika. Prema historiografskim bilješkama dio je zagonetnoga prapovijesnog ilirskog nasljeđa. No čini se da upravo osmanskom okupacijom srednjovjekovne Bosne nastupa, kad je riječ o tetoviračkoj kulturi katolkinja, jedna samosvojnija i bogatija, u običajnome smislu, ornamentacijska faza. Faza „boc(k)anja križa“ koja se u simboličkome smislu (pre)oblači, u svrhu zaštite života i identiteta pred nastupajućom islamizacijom, u jedno novo konfesionalno ruho.
Osmanska okupacija Bosne
Prije nego pojasnimo tradicijsku utjelovljenost običaja tetoviranja kod katolika u središnjoj Bosni te pokažemo rezultate nastojanja različitih pisanih izvora i istraživačkih pothvata, valjalo bi se radi kontekstualizacije prisjetiti teških društevno-političkih (ne)prilika koje su zadesile Bosnu u razdoblju osmanske okupacije.
Naime, Bosna je pala 1463. godine. Osmansko je Carstvo zavladalo prostorom današnje BiH i svoju je vladavinu zadržalo sve do 1878. godine. „Od ekskluzivno europsko-kršćanske srednjovjekovne Bosne za vrijeme četiri stoljeća turske vlasti Bosna je postala većinska islamska zemlja!“ Dakle, 15. stoljećem otpočinje mračna era za svo neislamsko stanovništvo Bosne.
SKRIVENA POVIJEST – TETOVAŽE KATOLIKA
Na povijesnu scenu stupaju nove i za katolike isljučivo burne demografske, etničke, konfesionalne, kulturološke i političke promjene. „Zbrisane su srednjovjekovne političke institucije, a crkvene potisnute na rub; socijalna i konfesionalna struktura pučanstva stubokom se promijenila.“
Možda se težina života katolika najbolje zrcali preko sudbinskoga djelovanja janjičara. Dakle, posebna skupina vojničke elite, janjičari (dio stajaće vojske središnje vlasti Osmanskoga Carstva), imala je naviku otimati djecu katolika kako bi asimilacijom popunila svoje redove.
Ta devširma (tur. devşirme ili skupljanje) ili danak u krvi bila je osmanska institucija koja je proizišla iz mnogo starije institucije ropstva, a njezin se pun rascvat poklapa s islamiziranjem Bosne (sredina 15. i konac 16. stoljeća.). O tome skupljanju mladih života navest ćemo samo jedan događaj:
„Dođoše Turci adžam-oglani, tj. katoličke djece ulovitelji, poslani od svoga cara (iz Carigrada), te mnogo njih (dječaka) odvedoše uz prevelik plač i jauk kršćana. Strašan prizor opjevan je i u jednoj narodnoj pjesmi: U majci bi čedo zaplakalo, Iz kamena suza udarila!”
Tradicijsko tetoviranje kao dio kulturne povijesti Bosne
U vrijeme invazije osmanske Turske, bosanski katolici, egzistencijalno ugrožavani i obespravljeni sa svih strana, morali su iznaći način kako opstati. Oblici suprostavljanja (nasilnoj islamizaciji) bili su različiti, a jedan od tih je bilo tetoviranje kršćanskih simbola. Katolici središnje Bosne nadali su se kako osmanski agresori, kada vide dominantni katolički simbol (tj. križ), ne će oteti njihovu mušku i žensku djecu.
„Ovaj vrlo stari običaj, imao je posebno značenje u vrijeme turske vladavine kao znak sjećanja na posljednju bosansku kraljicu Jelenu…“ Čini se da je tetoviranje kršćanskih simbola imalo funkciju doživotnoga svjedočanstva, podsjetnika kojoj vjeri/etnicitetu katolici svojim rođenjem pripadaju. Postala je zaštitni znak katoličkoga puka, prvenstveno ženskoga svijeta. Evidentno je da je „vjerska (konfesionalna) zajednica bila jedini okvir iskazivanja kolektivne posebnosti i identiteta, i apsorbirala je svaki drugi sadržaj (etnički, politički, društveni, kulturni).“
Tradicija
„Konfesija je u BiH najstariji izraz identiteta i najsnažnija osnova grupnoga i kolektivnoga okupljanja“. Kao što odjeća, pjesme, plesovi čine dio kulture svakoga naroda, tako i tradicija tetoviranja u sebi nosi općenite značajke kulture progovarajući o etničkome i kulturnome identitetu naroda. Običaj tradicijskoga tetoviranja predstavlja važnu etnološku jedinicu u kulturnoj povijesti BiH. Tetovaža kao ornament duha i tijela etnološki je specifikum katolika u Bosni i Hercegovini odnosno katoličkih stanovnika srednje Bosne. Potrebno je napomenuti kako navedena tradicija običaja tetoviranja na pragu 21. st. nema ono funkcionalno-komunikacijsko značenje kakvo je imala u prošlosti.
Tradicijski običaj tetoviranja je praktički izumro. Tradicija je izgubila svoje obredno/običajno značenje. Njezin dominantno kršćanski identitet i izvornost postali su predmet zaborava. Izvornoga bockanja više nema. Jedini svjedok živoga postojanja običaja ruke su naših baka. Premda smo na tlu središnje Bosne pronašli i još pronalazimo tragove tradicije običaja tetoviranja i to samo među katoličkim, ženskim stanovništvom već poslije II. svjetskoga rata, običaj tradicijskoga tetoviranje gubi na intenzivnosti. Do 60 -ih i 70-ih godina 20. st. još se djelomično prakticira, a poslije toga praktički nikako.
Zašto su baš katolici Bosne svojoj kulturnoj tradiciji ustupili mjesto običaju tetoviranja?
U svojim istraživačkim i poslovnim putovanjima Bosnom austrijski liječnik Leopold Glück primjetio je neobičan običaj tetoviranja kod katoličkih žena. Tetoviranu kožu zapazio je i kod drugih naroda i vjeroispovijesti u Bosni. No, njihove tetovaže nisu bile tako brojne niti su šare bile tako raskošne i bogate kao kod katolkinja.
Također, ni muški se dio katoličke populacije nije tetovirao u mjeri kao što je to radio ženski spol.
Zaključio je da se samo jedna etnička i religijska (konfesionalna) jedinica na području BiH tetovira.
Čudno mu je bilo što nije riječ o posebnome bosanskom, u cjelini prepoznatljivom narodnom običaju.
Činjenicu toga kulturološkoga geta jednoga dijela stanovništva pojašnjava rezultantom nasilnoga trenutka islamizacije u povijesti Bosne.
Tetovaže katolika
Odnosno bijeg od matične vjere nekako se morao zaustaviti. „Domišljati katolički svećenici, čuvari identiteta Kristovih zemaljskih sljedbenika, došli su na ideju graviranja kršćanskih simbola na vidljive lokacije na tijelu.“ U jednome pogledu ornamentirana koža priječila je konvertite u svome naumu, a u drugome svjedočila pripadnost vjeri. Hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka, urednik cijenjenoga Glasnika zemaljskoga muzeja u Sarajevu, također misli kako su tetovaže bile oznake za raspoznavanje (među religijama odnosno konfesijama) i služile su kao mehanizam koji bi priječio tzv. odmetnuće od vjere.
Tetovaže su predstavljale neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni. Slično rezonira istaknuti hrvatski etnolog Mario Petrić. Dakle, srednjobosanski katolici tetovirali su kožu kako se ne bi prešlo na tursku vjeru
odnosno vjeru osvajača. Motiv se dakle sastojao u očuvanju izvorne vjere odnosno etničkoga identiteta.
Ponegdje se koža oslikavala radi estetskih (ukrasnih) pobuda ili je čak proces tetoviranja trebao predstavljati test ljudske izdržljivosti na bol. Engleska putnica M. E. Durham navodi sljedeće razloge koje su joj tetovirane ispitanice kazivale: „zato što je to naš običaj“, „zato što smo katolici“, i „zato što je lijepo“.
Dakle, kako bi se očuvao život i održao identitet, katolici su modificirali svoju kožu vjerskim simbolima. U vjerskim simbolima su pronašli temelj svoga etniciteta i životnu snagu za neizvjesnu budućnost.
Lokacije središnje Bosne – tetovaže katolika
Truhelka bilježi kako je najljepše oblike našao u Lašvanskoj dolini, osobito u mjestima oko Guče Gore. U svome etnografskom mapiranju fenomena tetoviranja autor M. Petrić precizno nabraja sljedeće gradove
(i mjesta) u srednjoj Bosni. To su: Kiseljak (Gromiljak, Lepenica, Brnjaci), Dobretići (Gornji Orašac), Jajce (Kozluk, Krezluk, Mile), Kreševo (Bakovići, Crnići, Crnički Kamenik), Gornji Vakuf (Voljice, Ždrimci, Paloč,
Ploča, Jelić, Bistrica, Dobrošin, Uzričje), Travnik (Ričice, Turbe, Paklarevo, Korićani, Guvna, Guča Gora, Hamandžići, Brajkovići, Donje Čukle, Donje Pećine), Bugojno (Gračanica, Bristovi, Čaušlije), Novi Travnik
(Rankovići, Kasapovići, Gornje Pećine, Torine), Fojnica (Gradina, Kazijevići), Vitez (Mali Mošunj) i Kreševo (Stojčići, Ratkovići, Vranci). Nije se samo obred oslikavanja kože prakticirao u jednome dijelu Bosne. Tetoviralo se također i u sljedećim upravnim jedinicama Bosne: sarajevskoj, travničkoj, visočkoj, fojničkoj, prozorskoj, bugojanskoj, varoškoj i banjalučkoj.
Ornamentacija
Što su to točno tetovirali katolici? Rekli smo da je tetovirani znak na koži bilo nešto što bi simboliziralo katoličku vjeru. Istina, najčešći ukras bio je križ i njegove raznovrsne stilizacije. Dakle, osnovni tip tetovaža
činio je križ (križići) uramljen s različito velikim kiticama cvijeća, grančicama i drugim dekoracijama. Truhelkinim riječima kazano: „terminus technicus za ukupnost ornamentalne kompozicije pri tetoviranju je
“križ” i “križevi”, a ako ornamente pomnije razmotrimo, onda ćemo opaziti da obično sastoje od množine malih krstića.“ Autor Petrić u svojoj je disertaciji uočio inačica motiva križa ili kompozicije križeva. Svaki
od motiva mogao je stajati zasebno ili u kombinaciji s drugim ornamentima.
Tetovirani simbol križa vjerojatno nije spasio svakoga pojedinog katolika od nedaća tragične sudbine, ali je svakako doprinio da se običaj tetoviranja održi do suvremenih dana na svome tradicijskom životnom putu.
Klasifikacija motiva, tetovažna nomenklatura i lociranje
Šarale su se šake, čelo, podlaktica, između članaka prstiju i na člancima prstiju, korijen nosa, zapešće, prsa pa čak i nadlaktica. Vrlo se rijetko prakticiralo tetoviranje ušne resice ili nogu. Kompozicijski složenije
tetovaže imale su sljedeće nazive: „kolo“, „ograda“, „narukvica“, „grana“, „grančica“, „jelica“, „jeličin križ“ „klas“, „mjesec“, „sunce“ „zvijezda“ i „ime Isusovo“. Dakle, obrasci bosanskih tetovaža uglavnom se sastoje
od krugova, polukrugova i križeva koji su ukrašeni s grančicama i linijama.
Ilustracije tetovažnih oblika u prilogu
Piše: Toni Herceg
