Ne bih želio ni prešućivati, ni nauditi. Nauditi onima koji to više ne mogu podnijeti, kojima je od svega mučno, onima kojima je stvarno previše i koji će se udaljiti od Crkve i zbog tog udaljavanja trpjeti.
Povjerenje je izgubljeno, a nepovjerenje na koncu opravdano kada vidimo što se sve uvuklo u Crkvu, počevši od sekte nastale unutar zajednice “Svetog Ivana”, sve do onih afera za koje mi upućeni prijatelj kaže da spadaju pod “organizirano lobiranje” i da su novinarski izvještaji soft verzija, u odnosu na stvarnost. Ukratko, moralna i duhovna izopačenost doseže više nego zabrinjavajuće razmjere, budući da se radi o onima u koje bismo trebali imati povjerenja da će takve pojave suzbijati.
I ja uviđam da se ovdje radi o već opisanom fenomenu: jedni druge drže u šaci zbog njihovih osobnih manjkavosti. Neki od onih koji bi htjeli prokazati zlostavljanje maloljetnika bivaju ušutkani zbog njihovih vlastitih nedosljedosti — kada se radi samo o nedosljednostima.
“Ovo očigledno potvrđuju činjenice koje je ustanovila neovisna komisija za slučajeve seksualnih zlostavljanja u Crkvi, CIASE [Commission indépendante sur les abus sexuels dans l’Église]: sustavni problem pojavljuje se kada institucija više ne dopušta ni primjenjivanje vlastitih pravila, ni izricanje sankcija u slučaju prekoračenja granice”, kaže jedan od sugovornika o ovoj temi.
Time se postavlja i šire pitanje odnosa prema homoseksualnosti u Crkvi, kod vjernika i unutar crkvenih struktura.
U svakom pogledu stanje je izuzetno ozbiljno (prije svega, naravno, za žrtve, od kojih su neke i agresori) i za Crkvu vrlo zabrinjavajuće: imam tri dječaka, kako ću reagirati ako mi jedan od njih bude govorio o zvanju? Spominjem svoje sinove, jer je ovdje riječ o svećenicima. Ali imam i kćer, a ono što se događalo u samostanima ili u kontaktu sa svećenicima, nije ništa ružičastije.
Zašto ostajemo u Crkvi? Jer nismo sposobni za drugačiji izbor? Iz navike? Zbog lijepih uspomena? Iz straha za naše spasenje, budući da “Izvan Crkve…”?
Napustili bismo svaku drugu instituciju koja bi u sebi nosila toliko devijacija.
Zašto ostajem? Možda iz gore navedenih pogrešnih razloga čiji bi omjer trebalo sagledati u odnosu na one prave. Ostajem zato što je Riječ Božja još uvijek tu, zato što je Krist još uvijek tu – nadam se. Ali i zato, da, zato što vjerujem da Crkva nadilazi vrijeme u kojem živim, da nadilazi osobe koje su u njoj, nadilazi one koji su je izdali. Jer ono što se u njoj slavi, ne može se svesti na onoga koji slavi. Ostajem zato što ne mogu, a da ne vidim Onoga koji je ovdje, na križu, i da si ne kažem da je on prvi kojega ovo razapinje, budući da sve što činimo jednom od ovih malenih, Njemu činimo. Ostajem zato što imam prijatelje svećenike koji opravdavaju moje povjerenje i moje duboko prijateljstvo, što potvrđuje moja odluka kao i statistika! I oni zbog toga trpe, isto toliko, nekad i više. Moguće i biskupi. S nekima od njih želim ostati u dobrim ljudskim i vjerničkim odnosima.
Preostaje mi da zastranjenja drugih ne uzimam kao argument za popustljivost prema sebi (na drugi način, ne brinite), nego da možda pokušam odolijevati tamo gdje su drugi popustili. Da se prisjetim svojih vlastitih posrnuća (drugačijih, ne brinite) zbog kojih ne mogu uživati u ulozi inkvizitora. Iako javno obznanjivanje ovih grozota dovodi do relativiziranja krivnje u koju se ponekad možemo zatvoriti.
Ali neka nam se ne predbacuje što smo bijesni, što možda nismo dovoljno obzirni, što ponekad reagiramo ljutito. Bilo bi čudno da nije tako, prenosi fratellanza.net.
Hercegovački franjevac fra Bože Radoš – bez cenzure
