Kažu kako najgore zna žuljati tuđi uspjeh, što je taj uspjeh veći i žuljanje postaje veće, a nesumnjivo, samim time i nepodnošljivije. Tvrdnju kako na zavist nisu imuni ni najveći, možda ovih dana najzornije ilustrira članak o HŠK Zrinjski objavljen u talijanskim sportskim novinama, popularnom gigantu sportskog novinarstva, nadaleko poznatom i omiljenom milanskom dnevniku “La Gazzetta dello Sport”.
Već i sam skandalozan i brutalno uvredljiv naslov teksta “Zrinjski Mostar, ustaška ekipa za osvajanje Europe” dao je naslutiti svu brutalnost i smjer kojim će se kretati novinar pišući ovaj tekst u kojem se na nemilosrdan način napada mostarski klub i iznose brojne lažne i neprovjerene informacije, a koji potpisuje izvjesni Lorenzo Topello.
U plaćenoj sekciji portala časopisa “La Gazzetta dello Sport”, pod opcijom za pretplatnike G+, nalazi se tekst ovog novinara ilustriran fotografijom slavlja u zrakoplovu nakon posljednjeg nastupa bh. prvaka na Islandu. Slika je to koja odražava sve osim onoga što je stavljeno u naslov teksta preko ovoga divnoga ozračja. Time se na perfidan i skandalozan način kalja ugled višestrukog prvaka BiH kojem se, očigledno, možda i uz pomoć pojedinih domaćih “asistenata”, pokušava nametnuti etiketu ustaškog i fašističkog kluba koji baštini neke atavizme iz davne prošlosti.
Stari most
Tekst počinje osvrtom na utakmicu odigranu na Islandu protiv Breidablika, koja je za Mostarce, unatoč porazu na terenu, značila povijesni uspjeh i ne samo za Plemiće već i za cjelokupni bh. nogomet, a riječ je o “plasmanu u skupnu fazu nekog europskog natjecanja”. Već na samom početku teksta u nekoj usporednoj analizi rivala potpuno se nepotrebno, kada je riječ o Zrinjskom i backgroundu iz kojeg dolazi, spominje rušenje Starog mosta.
Dok se s jedne strane veliča smirenost Islanđana uz idilične opise himne europske lige koja se prolama iz zvučnika stadiona Kópavogsvöllur, s druge strane opisno se zamjera nogometašima što na svojim grudima nose grb svog kluba koji, eto, sadrži šahovnicu koja je tobože tipična za hrvatski nacionalizam, a koji, kako piše uvaženi gospodin Topello, nikad nisu tajili?
Riječ je, naravno, o grbu koji simbolizira hrvatski narod, a novinar bi morao biti upoznat s tom činjenicom jer njegova zemlja dijeli morsku granicu, eto, baš s Republikom Hrvatskom kojoj je šahovnica službeni grb, a koja je, uz to, poput Italije, članica EU i NATO-a. Nastavlja se u istom tonu navodeći kako je Zrinjski do 1945. sudjelovao u ustaškom prvenstvu kao predstavnik krajnje desnice? Nije jasna formulacija “predstavnik krajnje desnice u prvenstvu”, što bi to trebalo značiti?
Istina je da je Zrinjski igrao Prvu hrvatsku ligu, koja je formirana nakon što je 17. srpnja 1941. godine Nezavisna Država Hrvatska bila primljena u FIFA-ino članstvo, piše Večernji list BiH.
Da stvar bude dodatno bizarnija, u tekstu se nekoliko puta za Zrinjski navodi kako je riječ o “bosanskom klubu”, a navijači Zrinjskog su, dakako, prema ovom autoru (ili skupini autora?), “Bosanci”. U najmanju ruku, ako već autor ovog teksta nije upoznat sa zemljopisnim značajkama naše zemlje, bilo bi korektno da su mu u redakciji sugerirali, ako ne Hercegovci, onda barem da napiše Bosanci i Hercegovci jer je Bosna samo dio službenog naziva zemlje, u koji zemljopisno nikako ne spada Mostar iz kojeg dolazi HŠK Zrinjski. Ipak je to Hercegovina kao dio Bosne i Hercegovine, Bosna je malo sjevernije.
A onda autor teksta apostrofira ponovno rušenje Starog mosta iz 1993. godine, bez vidljive konekcije s prethodno napisanim. Kao da se ne neki nabacan način htjelo što je moguće više ocrniti HŠK Zrinjski plasiranjem što više “sočnih” detalja s kojim današnji nogometni klub, njegovi igrači i navijači nemaju baš nikakve veze.
Slijedi dio koji opisuje nogometno prvenstvo BiH u kojem Zrinjski ima monopol kao uvjerljivo najbolji klub u zemlji pa se tu iznose neki statistički podaci o bodovnoj prednosti Zrinjskog nad ostatkom lige u nekoliko godina. Napominje se kako je Zrinjski u sezoni koja je upravo okončana svoj ligaški angažman u Premijer ligi završio s čak +20 bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani Borac iz Banje Luke. Kao da je riječ o nekom grijehu zato što Zrinjski igra tako kvalitetan nogomet, pa i to baca sumnju na istinske namjere autora teksta.
Slijedi osvrt na rezultate Zrinjskog u europskim natjecanjima, a onda se opet ide podcjenjivački, a vezano uz utakmicu na Islandu i odlazak “50 Bosanaca sposobnih da prevale put od 4500 km”, aludirajući valjda na teško ekonomsko stanje u kojem se BiH nalazi, pa, eto, ne možemo ni na utakmicu otići. Šačica je uspjela, ali glasna šačica, pamtit će Island navijačke pjesme i vatreno navijanje s tribina stadiona Kópavogsvöllur.
Vraćajući se na povijest Zrinjskog, autor ovog teksta dodatno uranja u svijet proizvoljnosti podatkom kako su socijalističke vlasti nekadašnje Jugoslavije zabranile djelovanje Zrinjskom, kako je napisao, zbog “nikad prikrivene ustaške nostalgije kluba i navijača”. Ne znamo gdje postoje podaci o tome i na što se poziva autor ovog teksta te o kakvoj je nostalgiji bila riječ. Tu je i dio koji govori o životu antiteza i podijeljenosti života u Mostaru te slijedi pasus koji se odnosi na derbi u gradu na Neretvi između Zrinjskog i Veleža. Naravno, ne propušta napomenuti kako Velež na svome grbu ima crvenu zvijezdu i kako ga prati navijačka skupina Red Army. Taj derbi autor proglašava jednim od najopasnijih na svijetu. Zatim se opet, ničim izazvano, u dijelu teksta treći put spominje rušenje Starog mosta, što već opravdano baca sumnju na to kako je autor ovog teksta imao izdašnu pomoć domaćih koautora, kojima ovo ne bi bio prvi put da u stranim medijima odašilju slične strelice nakon svakog uspjeha Zrinjskog, a bilo ih je poprilično mnogo do sada.
Navodi se i derbi iz 2011. te situacija koja je eskalirala nakon gola Veleža, kad je došlo do navijačkih nereda.
Lorenzo Topello u ovom skandaloznom tekstu na kraju tvrdi kako se hrvatski identitet Zrinjskog može iščitati i u samoj formaciji Zrinjskog u kojoj, kako navode, polovina ima hrvatsko, druga polovina bh. državljanstvo, dok je samo jedan Srbijanac, ali “zrinjskizirani” (kako su napisali) Jakovljević sada već 7 godina živi u Mostaru, pa je valjda i on samim time stekao kvalifikaciju da postane hrvatski nacionalist ili, zašto ne reći, i ustaša, prema ovom autoru.
U Zrinjskom mogu igrati svi
Istina je ipak nešto sasvim drugo. Zrinjski je klub s bogatom poviješću, u kojem od samog nastanka podjednako igraju svi – Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Igrali su igrači i za njega su navijali navijači svih nacionalnosti od samih početaka, od kada se igra nogometna liga u poslijeratnoj BiH, kad su u mnogim klubovima sastavi koji su izlazili na terene većinom bili jednonacionalni, u skladu s teritorijem i narodom iz kojeg su nastajali. Bilo je gotovo svugdje nezamislivo da u nekom klubu zaigraju igrači drugih nacionalnosti, osim u Zrinjskom. Ponajbolji igrači Zrinjskog bili su i Bošnjaci i Srbi. Sjetimo se samo velikog Zorana Rajovića, Dušana Kerkeza, Sulejmana Smajića, Zajka Zebe…, pa sve do današnjih Nemanje Bilbije, Slobodana Jakovljevića, Adnana Berbića…
Inače, Mostar u današnjoj BiH predstavlja možda i najmultietničniji dio ove nesretne zemlje, a stalno mu se, pa i ovim tekstom, kači etiketa podijeljenog grada u kojem i 30 godina nakon rata vladaju mržnja i strah. Upravo je suprotno.
HŠK Zrinjski uspio je usporedno izgraditi imidž modernog europskog kluba u kojem ima mjesta za sve, ali istodobno i sačuvati svoj hrvatski identitet bez tendencije da bilo kome spočitava pravo na njegov vlastiti. Plemići imaju bogatu povijest, a svojim pobjedama i trudom iz godine u godinu grade identitet i ispisuju povijest i bh. nogometa.
Na grbu kluba nalazi se šahovnica sastavljena od 25 crvenih i bijelih polja koja predstavlja identitet hrvatskog naroda, kako u svijetu tako i u BiH. Ona je svetinja za sve Hrvate, ma gdje se nalazili i ma gdje živjeli te je neodvojivi dio identiteta hrvatskog bića. Nalazi se i na zastavi Republike Hrvatske, i na zastavi hrvatskog naroda u BiH, ali i na znamenju i zastavama bilo koje organizacije i institucije koja simbolizira hrvatski narod bilo gdje u svijetu. Nema ona ništa zajedničko s grbom bijelog prvog polja koji su zloupotrijebili čelnici ustaškog pokreta u marionetskoj tvorevini NDH.
Pod pravim hrvatskim grbom i znakovljem, pod šahovnicom u Domovinskom ratu svoje su živote položili mnogi branitelji iz Hrvatske i BiH, pa su samim time tvrdnje talijanskog novinara teže jer omalovažavaju tu borbu za opstojnost.
Igračima i navijačima Zrinjskog ovim tekstom je nanesena nepopravljiva šteta jer im se zlonamjerno nameće teret nečega što nema veze s njima ni povijesno, a ni realno.
