Nemam što dodati sadržaju svog komentara o Fiducia supplicans. Svjetska negativna reakcija velikog dijela svjetskog episkopata i vodećih laika na ‘Preporuku za djelovanje’ koju je izdao Dikasterij za nauk vjere o privatnom blagoslovu ljudi u grješnim partnerskim vezama trebala bi odgovornima u Rimu dati ‘hranu za razmišljanje’.
No ipak dvije točke za dodatno pojašnjenje:
1. Za mene ostaje problematična razlika između liturgijsko-službenih blagoslova i privatno-pastoralnih blagoslova izvanbračnih spolnih zajednica.
Predloženi blagoslov od 15 sekundi sa znakom križa i zazivom imena Oca i Sina i Duha Svetoga tamo se opisuje kao privatna molitva za pomoć Bogu- koji uvijek želi da se odvratimo od grijeha i naše vječno spasenje. Svaki laik može moliti ovu molitvu nad drugima.
Svećenik, međutim, mora paziti da njegov blagoslov u ime Crkve ne bude instrumentaliziran od strane svjetovno-ideoloških i crkveno-heretičkih skupina, pritiska kojima je jedino u interesu potkopavanje istine objavljene vjere (u nauku i praksi Crkve, koje se ne smiju protiviti jedno drugome).
2. Najproblematičnija mi se ne čini (samorazumljiva) pastoralna briga za spasenje i otvorenost Bogu osoba u neregularnim spolnim partnerstvima ili onih koji – iskvareni LGBT ideologijom – kleveću kršćansku teologiju braka kao zastarjelu i neprijateljsku prema tijelu, već tvrdnja o “stvarnom razvoju izvan onoga što je rečeno od strane Učiteljstva i u službenim tekstovima Crkve o blagoslovima” (Deklaracija br. 4).
Papinom i biskupskom učiteljstvu ni na koji način rimski dikasterij ne može dodijeliti ovlast – čak ni s obzirom na osobnu volju (voluntarističku) sadašnjeg vladajućeg pape – da nadopunjuje, smanjuje ili ispravlja jednom zauvijek danu objavu u Kristu i normativno prezentiranu za sva vremena u “nauku apostola” (Dj 2,42), ili da je učini kompatibilnom sa svakodnevnim shvaćanjima ili aktualnim ideologijama.
Dvije papinske dogme Prvog vatikanskog sabora (nepogrešivost, prvenstvo jurisdikcije) ne dopuštaju takvo tumačenje, koje bi nadilazilo hermeneutiku katoličke vjere; štoviše, oni tome izravno proturječe.
Nema se što reći o konačnoj deklaraciji Drugoga vatikanskog sabora: “To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što – po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga – to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje.”
(Dei verbum 10).
Gnostičko mišljenje da malobrojna vladajuća elita ima poseban pristup Duhu Svetom ili da Duh Sveti mitološki govori kroz “zdrave ljude intelektualno neiskvarenog običnog naroda” (“popularni duh” romantičara) nema nikakve veze s katoličkom vjerom.
Postoji samo jedno blago Riječi Božje, sadržano u Svetom pismu i potpuno sačuvano i vjerno protumačeno u kontekstu apostolske tradicije od cijele Crkve pod vodstvom svetog Učiteljstva (usp. Dei verbum 1-10; Lumen gentium 25).
Kardinal Gerhard Müller, Rim
