Ugodni su prizori svakom težačkom djetetu i ne samo njima, ovih dana proći kroz Slavoniju, Bačku, pa i Bosansku Posavinu od Doboja do Šamca. Uz prometnice uzorane ili zasijane njive i nepregledna polja Slavonije i Bačke. Ne samo da nema neobrađene zemlje, nego se uz prometnice pažljivo čiste sporedne površine kako bi uz sigurniju vožnju bio i komotan prolaz do obrađene zemlje.
Što više na nekim područjima smo uočili da su se i dijelovima uz put ako su širi, sije žito! Moramo naglasiti da pomalo na te prizore podsjeća i dio manjeg bh. entiteta od Šamca do Doboja, međutim prilazi njivama nisu očišćeni kao u Slavoniji i Bačkoj.
Obrađena zemlja
Bačka nas nije iznenadila, jer u zemlji „lala“ se obrada polja nije prekidala ni prije tridesetak godina završenog rata, međutim ugodno iznenađenje je Slavonija. Ne znamo pouzdano koliko je mladih Slavonaca otišlo tražiti „mekši“ kruh u inozemstvo, međutim ono što je očito puno više zemlje je obrađeno nego prije pet, a da ne govorimo petnaest ili dvadeset godina. U stvari obrađeno je sve što se nalazi uz glavne prometnice, čak smo primijetili da se krče vrbovi šibljici u koje su pojedine njive zarasle. Jesu li razlog tomu europski fondovi iz kojih snagu crpe (bez obzira na aktualne prosvjede poljoprivrednika diljem Europe), za ratarski uzlet ili povoljne otkupne cijene, tek Slavonija je kao nekada u blaženom stanju.
A to nekada značilo je i odlaske tisuća mladih iz obradivim površinama siromašne, a stanovništvom napučene Hercegovine u Slavoniju, Srem, Bačku, pa i Banat. U tim područjima i danas žive oni i(li) njihovi potomci. Ne treba posebice naglašavati da su se na tim prostorima dobro snalazili bilo da su odlazili prije ili poslije Drugog svjetskog rata. U te krajeve godinama su išli i Hercegovci ostali na obiteljskim ognjištima, u ljeto na žetvu pšenice, a posebice u jesen „na kukuruz“ kako se zvala ta kampanja. Ostajali su dok se posao završi, a onda na vlak tovarili radom zarađenu pšenicu, kukuruz, ili neku treću žitaricu, čime su gojili svinje i hranili drugu stoku. Naširoko su pričali o „kirbajima“, odnosno salvama vjerskih blagdana, koje su u te krajeve donijeli podunavski Nijemci.
Običaji odlaska na pšenicu zadržani su do uvođenja u proizvodni proces kombajna, dok su se odlasci „na kukuruz“ iz Hercegovine zadržali praktično do zadnjeg rata. Jasno nisu bili masovni kao nekada, ali manje grupe su odlazile na taj sezonski posao, a onda vlakovima otpremale prema Hercegovini zarađeno žito. Odrednica za na taj način zarađenog žita, bila je željeznička postaja u Čapljini gdje se iskrcavalo iz vagona, a onda kamionima otpremalo do odredišta na kome se dijelilo prema zaradi. Rad se na poljima Slavonije, Srema, Bačke i Banata, plaćao u naturi, odnosno žitom, rijetko u novcu. Zanimljivo, mada su se prorijedili zbog koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća i kasnije, odlascima u Njemačku i druge zapadne zemlje, odlasci „na kukuruz“ nisu se prekidali do konca osamdesetih godina.
Ovo evociranje uspomena na ta vremena nije žal za prošlim kada se teže nego danas radilo, ali bilo raspoloženije, nema za cilj slavljenje tog vremena nego je upit Hercegovcima, a i Bosancima, što oni misle? Jesti tuđe, upitne kakvoće ili se ponovo okrenuti sjetvi? Lijepa je trgovina, lijep je i turizam, ali se ipak od proizvodnje hrane živi. Frapantan je podatak da Bosna i Hercegovina čak 95 posto svojih potreba za pšenicom uvozi?! Kažu najviše iz Ukrajine, što znači novi upitnik, ne zbog Ukrajine i Ukrajinaca nego zbog rata koji se tamo vodi svim mogućim sredstvima. Ako su istinite tvrdnje da najviše uvozimo najjeftinije ukrajinsko žito, onda nam je upitna kakvoća ne samo kruha kojeg jedemo, nego i slastica koje podrazumijevaju brašno kao osnovi sastojak dječje hrane…
Za razliku od nedavnih prosvjeda hrvatskih poljoprivrednika među kojima smo uočili da ima i mladih, u Hercegovini glavninu hrane proizvode ljudi čija je dob od 60 do 70 godina, što će reći da nam je budućnost neizvjesnija od sadašnjosti. Što je rješenje komasacija ili uvođenje poreza na neobrađenu zemlju, odgovore bi trebala dati struka. Na primjeru općine Ravno gdje komasacija 105 hektara zemljišta nije dala rezultata, zemlja se i dalje ne obrađuje, jedino je rješenje udariti vlasnike neobrađenih površina po džepu. Ne djeluje to baš uzorno, međutim čini se da bi to bio jedini način da ili rade ili trajno ustupe, tj. prodaju zemlju onima koji su joj još ostali vjerni.
Ljubuška plantaža
U suštini neobrađena polja Hercegovine od Popovog preko Ljubuškog do polja sjevera Hercegovine su i loša turistička reklama, jer kako jesti meso, janjetinu s ražnja, suhi ovčji sir iz mijeha, kajmak ili piti vino u zemlji u kojoj se ne ore i ne kopa?! Gledano s tog stajališta, smjelo tvrdimo da je obnova ljubuške Plantaže, bolja reklama za hercegovačka vina od reklamnih panoa i sličnih marketinških trikova. Logika je jasna, kad turisti vide vinograde poželjet će iz njih kušati vino itd. Kratko, Hercegovci, ako u rad ne vjerujete pogledajte današnju Slavoniju!
Piše: D. Musa
