U okolnostima kada bošnjački gazija sarajevskim studentima povjerava kako je pronašao poštenog Hrvata-nasljednika po svojoj mjeri, a pregovori HDZ-a, Trojke i SNSD-a sve više sliče na one kada se spašavala SFRJ, Hrvati moraju izići iz (dosadašnje) puke retorike i uzeti ono što im pripada.
Prije 13-14 godina, komentirajući političke okolnosti u Bosni i Hercegovini, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić kazao je, pomalo i prkosno, kako hrvatski narod nema fenomen kuhanja žabe – trpjet će samo do određenog trenutka. A, evo, danas, kada je političko ozračje u nas vjerojatno gore negoli je bilo kada je biskup Ratko posegnuo za ovom uistinu ilustrativnom prispodobom, podsjetimo na sindrom kuhane žabe.
Kada, dakle, žabu bacite u vruću vodu, ona bi refleksno skočila van zbog osjećaja topline, odnosno ugroženosti. Kada je pak stavite u hladnu vodu pa je postupno grijete, žaba će mirno čekati da ju skuhate.
Ima još „Komšića“…
Ukoliko uopće postoji ikakva dvojba u kojoj su Hrvati (trenutačno) poziciji, govor Željka Komšića na sarajevskom Fakultetu političkih nauka uoči ovogodišnjeg Dana neovisnosti, zorno pokazuje kako bi i taj bošnjački gazija i njegovo biračko tijelo, u konkretnom slučaju vrlo mlado, tu (hrvatsku) žabu najradije utopili. Odmah! Sad, u hladnoj ili vreloj vodi – svejedno. Pitali su, naime, sarajevski studenti svoga dragoga gosta, štoviše zamjerili mu: zašto nije spremio nasljednika za iduće izbore, kada ode iz Predsjedništva, da BiH ima koga birati. „Nemojte biti uvjereni kako je to tako. Ali nemojte očekivati, ostale su dvije i pol godine do izbora, da sada govorim o tim stvarima, o tom potom. To je jedna od stvari o kojima razmišljam, neću da kažem da me muče. Mislim da sam pronašao pogodnu osobu. Ostaje mi samo da tu osobu uvjerim da krene u tom pravcu jer mislim kako može pobijediti“, poručio je Ljiljan Zlatni, što je, dakako, izazvalo egzaltiranost, gotovo domoljubni trans mladeži u multi-kulti bastionu podno Trebevića.
I dok je, eto, on tješio „sarajevsku budućnost“ najavom kako ima još „Komšića“, u Mostaru su HDZ, Trojka i SNSD, gotovo u „sudačkoj nadoknadi“, pokušavali ispuniti (briselske) uvjete kako bi sredinom travnja Europska unija konačno amenovala službeni početak pregovora s, više-manje, posljednjom pretendenticom u europskoj čekaonici. O nekoliko je zakona riječ, ali Izborni je, sudeći prema svim dosadašnjim vijestima sa sličnih summita u Sarajevu i/li Laktašima, ono što Hrvatima i Bošnjacima nikako ne ide od ruke. (Srbima je ionako svejedno.) Slijedom čega, a poglavito zbog činjenice kako prijeti realna opasnost da najbrojniji narod instalira „novog Komšića“ – k’o da (već) dvojica nisu dovoljna?! – evo još malo(g) vremeplova.
Nije fer, ali
„Ponosni smo što jesmo veliki narod u BiH. To treba čuti svatko tko misli da može u ime nas donositi odluke. Mi smo danas u prigodi da pošaljemo jasnu poruku, tu smo, razvijat ćemo se, graditi, unatoč pokušajima da nas se zaustavi. Mnogi su se potrudili da pokušaju odgoditi odluku najviše pravne instance države, da onemoguće ono što nam je Ustavni sud definirao – a to je hrvatskom narodu drugi neće birati predstavnike. Jer taj narod je dio BiH, ima svoj ponos, skupo je platio svoj opstanak. Predstavljanje hrvatskog naroda na svim administrativnim razinama vlasti u BiH ustavna je kategorija naše zemlje BiH. Ali koliko god se oni trudili različitim nastojanjima, iz onoga što je ostalo u zakonskim okvirima, kada je u pitanju izborno zakonodavstvo, neće moći birati za nas“, naglasio je Dragan Čović 10. kolovoza 2018. na Dan Općine Široki Brijeg.
Lider najjače hrvatske stranke u BiH i dalje je na toj crti. Međutim, od njegova nadahnuta govora u Hercegovini ljutoj, Bošnjaci su još jedanput uspjeli instalirati svoga Hrvata u troglavi državni vrh. A u aktualnim okolnostima, sudeći makar po tomu koliko ovo pripetavanje oko ispunjavanja europske zadaće traje, između Trojke – probosanske kako su se samopromovirali – i SDA nema značajnije razlike u poimanju legitimnog predstavljanja u državi s dva entiteta i tri naroda.
Istina, (tzv.) probosanski lider Elmedin Konaković odmah je nakon posljednjih izbora, u brojnim intervjuima, kazao kako je izbor bošnjačkoga gazije i ustavan i zakonit – ali kako nije fer. Uz to, prisegnuo je, čak i hrvatskim medijima, kako je i osobno bio njegov fan te otkrio – za one koji su to ionako već znali – kako je plan bio da se SDP, preko eto takvog Hrvata, približi hrvatskom narodu u BiH, da se raširi u Hercegovini i Posavini.
Guvernerska manira
„U političkom smislu ne mislim da se učinilo išta dobro ili da je on napravio išta dobro što bi našoj djeci olakšalo budućnost. Također, Komšić je kroz vrijeme potpuno homogenizirao hrvatski narod oko HDZ-a, a politički pluralizam u hrvatskom narodu je vrlo slabo razvijen“, posuo se malo i pepelom taj bivši član SDA, koja je u dva navrata – uz potporu, doduše neslužbenu, Islamske zajednice u BiH – prepisala ovaj socijaldemokratski urnek pa svoga poštenog Hrvata instalirala u hrvatsku fotelju kad je god to mogla.
I nije, dakako, šokantno samo to što je Mostar dobio prefiks (mada…) – bosanski, nego ponajprije to što je zapadni dio toga grada anatemiran kao šovinistički. Baš, uostalom, kao što je u komunizmu (zapadna) Hercegovina stigmatizirana kao – ustaška. I sustavno zapostavljana u ex-SFRJ. Što u znatnoj mjeri baštini bošnjačka politika – uporno radeći Beograd od Sarajeva
Čović je inače kronični optimist glede bosanskohercegovačke europske perspektive. Dojam je, međutim, kako je u posljednje vrijeme (malo) pokoleban. Tako je početkom veljače upozorio kako se eto događa da se partneri usuglase, a onda neki od njih pregovaraju s nekim drugim. Nije, istina, precizirao koji su to drugi. No nije teško detektirati kako je riječ o strancima – zapadnim veleposlanstvima, tim i 30 godina nakon Daytona neizostavno važnim akterima pred i post izbornih procesa u nas. Uostalom, na gotovo svako, a osobito u kontekstu aktualnih sastanaka vladajućih stranka, spominjanje legitimnih predstavnika, oglašava se Veleposlanstvo SAD u BiH. Onako baš u sad već kronično guvernerskoj maniri.
I, ne samo to. Slučaj južna plinska interkonekcija, taj, po stavu HDZ-a, strateški interes hrvatskog naroda u BiH, govori kolika su očekivanja sarajevske političke (i ine) čaršije od Washingtona.
Bastion šovinizma?!
Nakon što su se 24. veljače u Zagrebu sastali hrvatski premijer Andrej Plenković, vlasnik (a i novinar) Face TV Senad Hadžifejzović uznemirio je svoje gledateljstvo: „Današnji sastanak Plenkovića i Čovića u Zagrebu je bitan, ali izjava nakon sastanka šokantna. Plenković je javno dao podršku Čoviću za Južnu gasnu-plinsku interkonekciju, ali pod Čovićevim uvjetima. Izjava Plenkovića je totalna kontra Amerikancima.“
Uz to, većina bošnjačkih medija zagrebački je sastanak sestrinskih stranaka sublimirala stavljajući (bezmalo) zajednički naslov: „Ovo se Amerikancima neće svidjeti!“ Gotovo, također, da i nema bošnjačkog portala ili novine koji nisu prenijeli, većina u cijelosti, tekst iz New York Timesa o izgradnji južne interkonekcije koja, veli taj list, izaziva etničke nesuglasice. I baš kao što je gazdu gore rečene televizije šokiralo zagrebačko suglasje Plenkovića i Čovića, tako je, ali uistinu, šokantan članak američkoga dnevnika u komu se uz ino kaže: „Lider bosanskih Hrvata Dragan Čović kaže kako podržava predloženi zapadni plinovod, ali želi ga staviti pod nadzor kompanije koju će voditi etnički Hrvati, umjesto postojećeg operatera plinovoda, BH Gasa sa sjedištem u Sarajevu, a koji vode Bošnjaci. Kompanija koju Čović želi stvoriti nalazila bi se u bosanskom gradu Mostaru, etnički mješovitom, ali dugom bastionu hrvatskog šovinizma“, piše NYT prije 15-ak dana.
Želje i pozdravi
I nije, dakako, ovdje šokantno što je Mostar dobio prefiks (mada…) – bosanski, nego to što je zapadni dio toga grada anatemiran kao šovinistički. Baš, uostalom, kao što je u komunizmu (zapadna) Hercegovina stigmatizirana kao – ustaška. I sustavno zapostavljana u ex-SFRJ. Što u znatnoj mjeri baštini bošnjačka politika – uporno radeći Beograd od Sarajeva – uz potporu tzv. međunarodne zajednice. Tako evo pregovori po FBiH sve više sliče onima iz ranih 1990-ih kada se sastančilo po zbratimljenim republikama kako bi se spasila Jugoslavija. A o čemu je, u biti, riječ, plastično je objasnio prvi u Hrvata na „slučaju plin“.
„…Postoje dva pitanja, jedno je opravdanost svega toga kako bi se strateški izbjegla ovisnost o bilo kome te da imate povezanost i s jedne, druge i treće strane. To poštujemo i želimo, ali ne želimo biti naivni. Ne bih želio da danas, sutra zbog političke krize netko zatvori plinovod iz Sarajeva u Posušju. Okolnosti su u BiH takve da moramo uvažavati entitetsku i županijsku nadležnost“, kazao je Čović, ponovno „šokirajući“ mnoge…
Za što, u biti, nije bilo razloga jer ovo oko (ne)puštanja, Sarajevo je nedavno (umalo) imalo prigodu osjetiti na svojoj koži. Posljednjeg se dana prošle godine oglasio Nedeljko Elek. „Upravo me zvao predsjednik Republike Srpske Dodik. Uvažavajući predsjednikov zahtjev, poduzeće Sarajevo-plin iz Istočnog Sarajeva neće sutra isključiti plin susjedima. Sretnu Novu godinu Sarajlijama želimo uz ruski plin od predsjednika Dodika i kolektiva iz Istočnog Sarajeva“, poručio je (malo…) ironično taj direktor Sarajevo-plina.
Dosta je gutanja
Na to je, dakle, mislio Čović kada je tumačio zašto „hrvatska strana“ inzistira na spoju plinskih mreža Hrvatske i BiH preko Zagvozda s odvojcima prema Mostaru i Travniku što bi ovoj zemlji omogućilo pristup LNG terminalu na Krku.
Nakon svega, spomenimo, a što je u stanovitoj mjeri u vezi i s onom žabom biskupa Ratka i s Čovićevim širokobriješkim nadahnućem, netom objavljenu studiju Sociologija hrvatskog društva dr. Ivana Burića, u kojoj autor, prepričajmo ga, uz ino poručuje kako Hrvati (ma gdje bili) moraju podići razinu pozitivne nacionalne drskosti, inovativnosti i prodornosti. Umjesto (samo) puke retorike. Kredibilitet povijesni i svaki drugi sigurno imaju, pa uistinu nema više potrebe – evo još jedne prispodobe iz životinjskog carstva – gutati žabe.
Zapravo „Komšiće“ – i/li slične mu evo najavljene nasljednike.
Piše: Josip Vričko
